Neriješena granična pitanja i granični režimi
Što je arbitraža? (ArbiMotion, YouTube)
Arbitraža je jedno od sredstava mirnog rješavanja sporova. Temelj arbitraže je sporazum među strankama da će svoj spor riješiti arbitražom. Bitne značajke arbitraže su da je presuda primjena pozitivnog prava na konkretni spor te da je obvezna za stranke i mora se izvršiti. Arbitraža je uređena Haaškom konvencijom o mirnom rješavanju međunarodnih sporova iz 1907. te Konvencijom o mirenju i arbitraži Organizacije za europsku sigurnost i suradnju iz 1992. godine. Postoje dvije vrste arbitraže, prigodna ili ad hoc arbitraža te institucionalna arbitraža. Razlika je u tome stvara li se taj sporazum za pojedini već nastali spor ili postoji unaprijed dana obveza da će se sporovi određene vrste ili svi budući sporovi podvrgavati arbitraži. Arbitraža je suđenje, iako se često ističe da je različita od suđenja. Prednosti su arbitraže prije svega fleksibilnost postupka, brzina postupka, mogućnost tajnosti postupka te manji utjecaj prijašnjih međunarodnih presuda na odlučivanje arbitražnih vijeća. Stalni arbitražni sud osnovan je Konvencijom o mirnom rješavanju međunarodnih sporova iz 1899. godine. Ima sjedište u Haagu. Postupak je fleksibilan, za razliku od postupka pred Međunarodnim sudom, koji je striktno uređen odredbama Statuta. Stranke same određuju pravila postupka. Stranke postupka pred Međunarodnim sudom mogu biti samo države, dok stranke arbitražnog postupka mogu biti i međunarodne organizacije, pa i drugi subjekti međunarodnog prava. Ovaj videozapis pomoći će ti u boljem razumijevanju što je to arbitraža.
Prestanak arbitražnog postupka između Hrvatske i Slovenije: uzroci i posljedice
Nakon neuspjelih pokušaja rješavanja graničnog pitanja Republika Hrvatska i Republika Slovenija odlučile su to pitanje riješiti arbitražom. Sklopile su Arbitražni sporazum. Tim sporazumom uspostavljen je Arbitražni sud čija je zadaća odrediti tijek granice na kopnu i moru između dvije države, vezu Slovenije prema otvorenom moru te režim za uporabu relevantnih morskih područja. Postupak je uredno započet no problem je nastao kada je Slovenija došla do povjerljivih informacija i Hrvatska je s razlogom posumnjala u vjerodostojnost postupka. Riječ je o ex parte komunikaciji i Hrvatska smatra da su time povrijeđena osnovna načela arbitražnog postupka čime je zatražila prestanak primjene sporazuma i suspenziju postupka. Detaljnije informacije o uzrocima i posljedicama prekida arbitražnog postupka Hrvatske i Slovenije potraži na priloženoj poveznici.
Arbitražni sud: Sloveniji većina Piranskog zaljeva (Al Jazeera Balkans, YouTube)
Jedno od neriješenih pitanja hrvatsko-bosanskohercegovačke granične linije odnosi se na riječni otok na rijeci Uni između Hrvatske i Bosanske Kostajnice te na staru tvrđavu koja se nalazi na desnoj obali rijeke Une. Riječni otok i tvrđava potvrđeni su kao dio Hrvatske, iako su do 1995. godine bili pod upravom Republike Srpske, tj. Bosne i Hercegovine. Hrvatska smatra da riječni otok pripada Hrvatskoj te da granica ne ide maticom rijeke Une, nego njenom pritokom Unčicom, kao i da prijeporno zemljište prema katastru pripada Hrvatskoj. RH inzistira na zatečenim avnojevskim granicama koje je 1991. godine Međunarodna arbitražna komisija (Badinterova komisija) potvrdila kao osnovu za razgraničenje bivših jugoslavenskih republika.
Morska granica između Hrvatske i Crne Gore
https://repozitorij.pmf.unizg.hr/islandora/object/pmf%3A9276/datastream/PDF/view
Među hrvatske granične prijepore ubraja se i morska granica između Hrvatske i Crne Gore na ulazu u Bokokotorski zaljev. Naime, hrvatski poluotok Prevlaka na sjeveru zatvara ulaz u Bokokotorski zaljev, a budući da se u tom zaljevu nalazila većina jugoslavenske ratne mornarice, Jugoslavija je 1991. godine zauzela Prevlaku kako Hrvatska ne bi mogla nadzirati ulaz u zaljev. JNA se s hrvatskog teritorija povukla 1992. godine, a Prevlaku je počela nadzirati promatračka misija UN-a (UNMOP), što je potrajalo do prosinca 2002. godine. Nakon što je UN-ova promatračka misija napustila poluotok, preuzela ga je Hrvatska, no prije toga, 10. prosinca 2002. godine sklopljen je sporazum o privremenom režimu nadzora morskoga dijela – Protokol između Vlade Republike Hrvatske i bivše Savezne Vlade Savezne Republike Jugoslavije o privremenom režimu uz južnu granicu između dviju država. Sporazum je stupio na snagu istog dana, a Crna Gora naslijedila ga je nakon što je proglasila samostalnost i neovisnost 3. lipnja 2006. Taj Protokol zapravo je sklopljen na brzinu jer je Hrvatska željela da se promatračka misija UN-a napokon povuče s rta Oštra, stoga njegov tekst nikako ne ide u prilog Hrvatskoj. On ne potvrđuje suverenost Hrvatske nad Prevlakom i Konavlima, nego se koristi izraz „privremena jurisdikcija“. S unutarnje strane Boke kotorske ne koristi se crta sredine, nego je kao privremena granica uz hrvatsku obalu povučena ravna linija od rta Konfina do točke koja je 3 kabela (oko 560 m) udaljena od rta Oštra i nalazi se na crti koja povezuje rt Oštra – rt Veslo (T2 na sl. 14). Nadalje, za područje uz hrvatsku obalu koje u stvarnosti čini teritorijalno more Hrvatske policijski nadzor obavlja mješovita hrvatsko-crnogorska policijska postrojba, a u tu zonu zabranjen je pristup hrvatskim ratnim, policijskim, pa čak i ribarskim brodovima koji obavljaju gospodarski ribolov, što ukazuje na dvovlašće. Također, privremena demarkacija morskih površina između Hrvatske i Crne Gore odstupa od ekvidistancije – površina koja odstupa u odnosu na hrvatsko teritorijalno more iznosi 52,3 km2 te tu površinu Hrvatska privremeno prepušta Crnoj Gori. Prema Protokolu Hrvatska do konačnog dogovora o granici prepušta Crnoj Gori u morskom području izvan teritorijalnog mora površinu od 42,7 km2 , a dobiva manju površinu od 17,2 km2.
