GRČKI POLISI – POSTANAK, UREĐENJE, REFORME, RATOVI
Pogledaj kratke video zapise o temi koja se obrađuje u nastavnoj jedinici
Minojci i Mikenci
Kikladi
Propast minojske civilizacije
Kretsko-minojska kultura
Antičke olimpijske igre
Izbori u staroj Grčkoj
Doba tirana
Periklo
Moćna Perzija
Grčko-perzijski ratovi
Bitka kod Salamine
Aleksandar Veliki
Pogledaj dodatne fotografije s potpisima i izvorima koje još detaljnije pojašnjavaju nastavne sadržaje
Maketa kompleksa mikenske palače
(Mikena: Arheološki muzej. Foto: Mladen Tomorad, 2016.)
Atenska demokratska stela koja određuje zakone protiv samovolje pojedinaca, druga polovica 4. st. pr. Kr.
(Atena: Muzej Atalove stoje. Foto: Mladen Tomorad, 2016.) Na reljefu je prikazano utjelovljenje naroda koje demokracija kruni.
Pogrebni reljef Sozija i Kefisodora
(Berlin: Muzej starina. Foto: Mladen Tomorad, 2011.) Ova dvojica atenskih vojnika poginuli su u sukobima tijekom peloponeskog rata, o. 410. g. pr. Kr.
Aleksandar na konju Bukefalu u borbi sa slonovima
(Oxford: Ashmoleov muzej. Foto: Mladen Tomorad, 2011.) Aleksandar se proslavio još kao dječak jer je ukrotio konja nazvanog Bukefal ("Volovska glava") po mrlji u oblika vola koja mu je krasila glavu. Konja je jedan trgovac ponudio Aleksandrovu ocu Filipu na prodaju. Bukefal se doimao bijesno neukrotivim jer nikome nije dopuštao da ga uzjaši niti se pokoravao nečijem glasu. Aleksandar se ponudio da će on uspjeti u onome što nije polazilo za rukom Filipovim ljudima. Opazio je da konja jako uznemiruje to što vidi sjenu kako pada preda nj i titra oko njega. Stoga ga je okrenuo od Sunca, primirio i pogladio te uzjahao i natjerao u trk. Kada je Aleksandar dojahao natrag, zadivljeni je otac navodno izustio: Sine, traži kraljevstvo sebi ravno; ta Makedonija za tebe nije dovoljno prostrana.
Istraži što se dogodilo s Aleksandrovim konjem.
Izvori
Drakontov zakonik
Stari je ustav prije Drakonta bio ovakav. Činovnike su postavljali između bogatih plemića, a ti su najprije vršili službu doživotno, kasnije pak deset godina.
Najznatnije i najstarije službe bijahu basilej, polemarh i arhont. Od tih je najstarija bila čast basilejeva (jer ona je bila od davnine); kao druga pridošla je kasnije čast polemarhova, jer su neki od kraljeva bili nesposobni za vođenje ratova.
Posljednja uvedena je služba arhontova. Da je arhontat nastao posljednji od spomenutih službi, potvrda je i to, što arhont ne upravlja nijednom žrtvom od predaka baštinjenom kao basilej i polemarh, nego samo onima, koje su kasnije uvedene. Zato je i postala ta služba istom u novije vrijeme znatna, pošto je povećana novim ovlaštenjima.
Tesmoteti su izabrani mnogo godina kasnije, kada su se već vlasti birale na godinu dana, sa zadatkom, da napišu pravice i da ih čuvaju za presudu u prijepornim stvarima. Zato ta služba jedina i nije trajala više od godine dana.
S obzirom na vrijeme toliko su dakle te službe udaljene jedna od druge.
Vijeće areopagitâ bilo je dužno čuvati zakone; ono je upravljalo vrlo mnogima i najznatnijim državnim poslovima kažnjavajući i globeći samovlasno sve, koji su se nedolično vladali. Arhonti su se birali između bogatih plemića, a od njih su postajali areopagiti. Zato i jest ta služba jedina doživotna i sada.
Takav je bio nacrt prvoga ustava.
Aristotel, Ustav atenski, 3-4.
Pizistratidi
Budući da je prevladalo Hipijino mišljenje da se treba ponovo boriti za vlast, počeli su prikupljati priloge od gradova koji su im otprije dugovali zahvalnost.(...)
Krenuli su iz Eretrije i jedanaeste godine progonstva stigli su natrag. Najprije u Atici zauzmu Maraton. Dok su na tom području logorovali, pristignu im pristaše iz grada, a pristupali su im i mnogi drugi iz seoskih dema kojima je tiranija bila draža od slobode. (...) Oni (Atenjani) su s cijelom vojskom polazili u napad protiv povratnika, a Pizistrat i njegovi, kad su krenuli s Maratona, išli su na grad, te su se sreli došavši do svetišta Atene Palene, gdje su se postrojili jedni nasuprot drugima. Zatim, uz božju pomoć, pristupi Pizistratu Amfilit iz Akarnanije, čovjek s proročkom moći, koji mu je prilazeći izrekao proročanstvo u heksametrima ovim riječima:
Mreža je bačena, razapete su njezine niti:
Tune, u noći pod mjesečinom, uletjet će u nju.
To mu je, nadahnut bogom, prorekao, a Pizistrat, shvaćajući proročanstvo, reče da prihvaća ono što mu je prorečeno i krenu s vojskom. (...) Pisistrat i njegovi navale na Atenjane i rastjeraju ih. Dok su oni bježali, Pizistrat je smislio izuzetno lukavu odluku kako se Atenjani više ne bi mogli okupiti već da ostanu razbijeni. Svoje je sinove posjeo na konje i poslao ih ispred sebe. A kako su oni dostizali bjegunce, govorili su im ono što im je Pizistrat naložio, savjetujući im da se ne boje i da se svatko vrati svojem domu.
Atenjani su se dali na to nagovoriti, pa je tako Pizistrat treći put osvojio Atenu i učvrstio svoju samovladu uz pomoć mnogobrojnih pristalica i uz pomoć novčanog prihoda koji je pritjecao djelomično iz samog atenskog kraja, a djelomično s rijeke Strimona; uzeo je kao taoce sinove onih Atenjana koji su ustrajali u otporu i nisu se odmah razbježali i poslao ih je na Naks (i njega je, naime, Pizistrat osvojio u ratu i prepustio Ligdamisu)... Pizistrat je vladao Atenom, a jedan je dio Atenjana poginuo u bitki, dok su drugi zajedno s Alkmeonidima pobjegli iz domovine.
Herodot, Povijest, I.61-64.
Temistoklo
Ta za Temistokla se pripovijeda da je strastveno čeznuo za slavom i da je iz častoljublja toliko žudio za velikim djelima da su ga još kao mladića, kad je došlo do bitke s barbarima kod Maratona i kad je svima bila na ustima Miltijadova umješnost u vođenju vojske, viđali većinom zadubljena u vlastite misli, po cijele noći nije spavao i učtivo je izbjegavao uobičajene pijanke, a onima, koji su ga zapitkivali čudeći se promjeni njegova načina života, odgovarao bi da mu Miltijadova pobjeda ne da spavati. Ostali su, naime, poraz barbara kod Maratona držali završetkom rata, Temistoklo pak tek početkom većih bojeva za koje je sebe mazao uljem poput atleta kao branič čitave Helade i vježbao svoj grad za ono što je, zasada još daleko, očekivao da ima doći.
Ponajprije, kako su Atenjani običavali dijeliti između sebe dohotke od srebrnih rudnika u Lauriju, on se jedini usudi istupiti pred narodnu skupštinu s prijedlogom da se ta dioba napusti i da se tim novcem izgrade troveslarke za rat s Eginjanima. Taj je, naime, rat bio u to doba najznačajniji u Heladi i otočani su mnoštvom svojih brodova gospodarili morem. Zato je Temistoklo to lakše proturio svoju zamisao jer sugrađane nije plašio Darijem niti Perzijancima - ti su, naime, bili odveć daleko da bi izazvali ozbiljan strah svojim mogućim dolaskom – već se za ratne pripreme u zgodan čas poslužio njihovom mržnjom i zavišću pred Eginjanima. Rezultat je bio da je tim novcem sagrađeno stotinu troveslarki, koje su stvarno sudjelovale u pomorskome boju protiv Kserksa.
... da je tada Helenima došao spas s mora i da su te troveslarke opet podigle Atenu, posvjedočio je, pored mnogoga drugoga, i sam Kserkso. Iako je, naime, njegova vojska ostala neokrnjena, ipak je pobjegao poslije poraza svojih brodova smatrajući da Helenima više nije dorastao protivnik, a Mardonija je, kako se meni čini, ostavio više zato da Helene spriječi u gonjenju nego da ih potčini.
...Pa, ipak, s pukom se dobro slagao tako što je znao napamet ime svakoga građanina i tako što se u privatnim pravnim sporovima pokazivao kao pouzdan sudac... Rastući tako utjecajem i ulazeći narodu u volju, svojom je strankom najzad i ostrakizmom uklonio Aristida.
... Ali najveće od njegovih zasluga bila je što je helenske unutrašnje razmirice utišao i gradove međusobno izmirio nagovorivši ih da zbog vanjskog rata odlože svoja uzajamna neprijateljstva.
Plutarh, Temistoklo, 3-6.
Periklo
Periklo je stoga poučavao narod, «kako (Atenjani) nisu dužni saveznicima davati račun o novcu, jer za njih ratuju i barbare suzbijaju, a saveznici ne daju konjanikâ, ni brodova, ni hoplitâ, nego jedino novac; novac pak ne pripada onima, koji ga daju, nego onima, koji ga primaju, ako izvršuju ono, za što ga primaju. Kako je pak država dovoljno opskrbljena onim, što je potrebno za rat, valja njezino bogatstvo trošiti na takve svrhe, od kojih će se, kad se dovrše, roditi trajna slava, a dok se grade, brzo blagostanje. Pritom se, naime, javlja mnogostruk rad i svakovrsne potrebe, koje potiču svako umijeće i pokreću svaku ruku, daju zaradu gotovo cijelom gradu, i on se, sam od sebe, u isto vrijeme kiti i hrani.»
Jer građanima, koji su imali prikladnu dob i bili su u snazi, vojna je služba iz zajedničke blagajne pružala sredstva za opstanak. Periklo je, međutim, želio, da ni (ostali) narod, koji nije služio vojsku i (sam) je (bez robova) tjerao zanat, ne ostane bez udjela u dohocima, niti ih prima neradin i besposlen. Zato je žurno uputio narod u velike građevinske naume i planove pothvatâ, koji zahtjevaju svojevrsne zanate i mnogo vremena; tako bi i narod, koji je ostajao kod kuće, isto tako kao i oni, koji su plovili, služili u posadama i u vojsci, imao razloga koristiti se državnim prihodima i u njima imati udjela.
(...) Građevine su rasle, prekrasne zbog svoje veličine, nedostižne po obliku i ljepoti. Majstori se natjecahu, da obrtnički posao nadmaše umjetničkom izradom. Ali je najvrednija divljenja bila brzina (kojom su se građevine dovršavale).
(...) Zbog toga se ljudi Periklovim građevinama to većma i dive, što su nastale u kratko vrijeme – da traju dugo vremena.
(..) Periklu je svim tim poslovima upravljao i nadzirao Fidija, iako su ih vršili znameniti graditelji i umjetnici. Partenon, dug stotinu stopa, gradili su naime Kalikrat i Iktin.
Hram eleusinske Demetre započeo je graditi Koreb; on je postavio stupove na zemlji i spojio ih gredama. Kad je on umro, Metagen iz Ksipete postavi vijenac i gornje stupove, a kube s otvorom nad svetištem podigao je Ksenokle iz Holarga.
Gradnju dugoga zida, za koji Sokrat kaže da je sam čuo, kako Periklo o njemu iznosi prijedlog, preuzeo je Kalikrat.
(...) Odeon je po svom unutrašnjem rasporedu imao mnogo sjedala i mnogo stupova; krov mu je bio tako sagrađen, da je bio naokolo nagnut i strm; završavao se jednim jedinim šiljkom. (...) I za njegovu se gradnju skrbio Periklo.
Periklo je želio, da mu Odeon donese slavu, pa je tada prvi put isposlovao odluku narodne skupštine, da se o Panatenejama održava glazbeno natjecanje (...)
Propileje na Akropoli bile su dovršene za pet godina, a gradio ih je Mnesikle.
Fidija je pak izradio zlatni kip božice (Atene); na ploči bilo je napisano, da je to njegovo djelo.
Plutarh, Periklo, 12-14.
Periklo govoreći tako kušao je stišati srdžbu Atenjana protiv sebe i odvratiti njihove misli od tadašnjih zala. Oni su doduše javno odobravali njegovim riječima i nisu više slali k Lakedemonjanima i bolje su se spremali za rat, ali u sebi su žalostili zbog nevolja, i to puk, što je raspolažući manjim sredstvima i tih bio lišen, a bogataši, što su izgubili na selima lijepu imovinu u kućama i skupocjenom uređaju i što su, a to je bilo najgore, imali rat umjesto mira. (...) A ne mnogo kasnije opet ga, kako to svjetina obično čini, izabraše za vojskovođu i povjeriše mu čitavu upravu, jer su s jedne strane bili već hladniji i svatko je manje žalio za svojim domaćim prilikama, a s druge strane za potrebe cjelokupne države držali su njega najsposobnijim. Koliko je vremena bio na čelu države u miru, umjereno je njom upravljao i sigurno je na nju pazio, tako da je za njegove uprave postala najveća, a kad je nastao rat, pokazalo se, da je i u njemu točno prosudio njezinu snagu. Doživio je dvije godine i šest mjeseci rata. (...) ...On je bio moćan ugledom i razborom i sasvim očito nije primao nikakvih darova u novcu; mnoštvo je držao u vlasti ne krnjeći slobodu i nije se dao voditi od njega, nego ga je radije sam vodio. Kako moć nije stekao na nedopušten način, nije govorio narodu, da bi mu ugodio, nego mu je, kako je bio ugledan, štogod i prigovorio, tako da su se i ljutili. Kad bi dakle opazio, da su oni iz obijesti u nezgodno vrijeme nešto smioni, govorom ih je plašio, tako da su se bojali, a ako su opet bezrazložno bili u strahu, iznova ih je podizao na smionost. Bila je to po imenu pučka vlada, a uistinu vlast prvog čovjeka.
Tukidid, Povijest Peloponeskog rata, II.65.
Kuga u Ateni
... Prvi put stade se pošast javljati među Atenjanima, a govorilo se, da je i prije bjesnjela na mnogim mjestima i na Lemnu i drugdje, no ipak se nije pamtilo, da je tolika kuga i takav pomor ljudi igdje bio. Ni liječnici je naime nisu u početku mogli liječiti zbog neznanja, nego su sami najviše umirali, što su više posjećivali bolesnike (...).
(Ljude je) spopala silna vrućina u glavi, crvenilo očiju i vatruština, a unutra je ždrijelo i jezik odmah podbijala krv, i širili su neobičan i smrdljiv zadah. Zatim je iz tog slijedila kihavica i promuklost, i za ne mnogo vremena silazila je mučnina u prsi uz žestok kašalj. I kad bi se bolest ustalila u želucu, preokretala bi ga, i nastupala su svakovrsna izlučivanja žuči, koliko su im god imena dali liječnici, i to uz veliku bol. Većinu je obuzimalo prazno riganje uzrokujući žestoko trzanje, što bi jednima brzo prestalo, a drugim i mnogo kasnije. Kad bi se tijelo izvana diralo, nije bilo ni odviše vruće ni blijedo, nego crvenkasto i plavkasto, sve osuto malim mjehurićima i prištevima. A jednako je bilo jesu li (ljudi) pili više ili manje. Nisu se mogli smiriti, i besanica ih je neprestano mučila. Većina je umirala deveti ili sedmi dan od unutarnje vrućine, premda su još imali snage.(...)
Umirali su i oni zanemareni i oni brižno njegovani. Nije bilo nijednog lijeka, za koji se moglo reći da će koristiti onima, koji ga budu uzimali, jer što je jednomu koristilo, to je drugomu škodilo. (...)
A jače ih je pritisnulo kod tadašnje nevolje i gomilanje ljudi s poljâ u grad, ali isto tako i same došljake. Nije bilo kuća, nego su stanovali u ljetno doba u zagušljivim kolibama, pa je pošast harala bez svakog reda, te su mrtvaci, kako su umirali, ležali jedni na drugima, ili su se ljudi polumrtvi valjali po cestama i oko svih izvora žedni vode.
Tukidid, Povijest Peloponeskog rata, II, 49, 51-52.
Aleksandar Veliki
...zauzevši i grad Gordij, za koji se priča da je postao sjedište drevnog Mide, vidje kola o kojima se mnogo govorilo, čvrsto vezana drenovim likom i ču o tome priču, u koju vjeruju barbari, da je onome tko razriješi čvor suđeno da postane kraljem svega svijeta. Većina autora, dakle, kaže, kako su krajevi čvora bili skriveni i zapleteni toliko mnogo puta između sebe zamršenim zavojima, da je Aleksandar, ne znajući kako da ga razriješi, rasjekao uzao mačem i da su se iz njega tako rasječena pomolili mnogi završeci. Ali Aristobul veli da ga je on sasvim lako razvezao izvadivši iz rude drveni klin koji je držao skupa jarmeni remen i onda pažljivo izvukavši jaram.
Plutarh, Aleksandar, 18.
Odnos Grka i starosjedilaca u Egiptu tijekom ptolemejskog razdoblja
„Oni (Grci) su se prema meni odnosili s prezirom zato što sam ja barbarin ... a ja se ne znam ponašati poput Grka.”
Austin 1981, dokument 245; Bowman 1986: 61.
Opis svjetionika na Faru
Na krajnjem rtu otoka stoji stijena, koju sa svih strana oplakuje more, a na njoj je podignut toranj, upravo čudesno izgrađen od bijelog mramora. O njemu kolaju brojne pripovijesti. Ime je dobio prema otoku na kojem stoji.
Strabon, Geografija, XVII.
