VLAST I MOĆ U RIMSKOJ DRŽAVI OD KRALJEVSTVA DO DEZINTEGRACIJE CARSTVA

Video

Pogledaj kratke video zapise o temi koja se obrađuje u nastavnoj jedinici

Rim – moć i slava

Izbori u starom Rimu

Punski ratovi

Kartaga mora pasti

Rim – moć i slava

Hadrijanov zid

Rimski ratovi u Iliriku

Jadran u doba rimske vladavine

Delmati

Granica između Rima i barbara

Car Dioklecijan

Konstantin Veliki

Atila

Pad Zapadnog Rimskog Carstva

Rana povijest Bizanta

Gallery

Pogledaj dodatne fotografije s potpisima i izvorima koje još detaljnije pojašnjavaju nastavne sadržaje

Zanimljivosti

Zanimljivosti

Septimija Severa iznimno je zanimala astrologija. Postao je stručnjak za tumačenje horoskopa. Karakala je u Aleksandru Velikome našao uzor. Sâm se dao prozvati Velikim i Aleksandrom, a laskavci su ga uvjerili da je slične vanjštine kao i veliki kralj. Tako se pojavljivao mrka čela i glave nagnute k lijevom ramenu jer je to bio opazio na Aleksandrovoj pojavi. Dao je i načiniti prikaze na kojima se mogla vidjeti glava s dvije različite polovice lica, jednom Aleksandrovom, a drugom njegovom.

 

Zanimljivosti

Izvori

Romul

Tako je jačala rimska država pa su joj se slabiji susjedi podvrgavali i bili zadovoljni ako su bili ostavljeni na miru; ali jaki su iz zavisti i straha držali da je ne treba trpjeti, nego se treba odupirati njezinu rastu...
Plutarh, Romul, 25.

Prvi rat sa Sabinjanima

Povjerivši se tim snagama, Tul je objavio rat Sabinjanima, u to vrijeme drugom narodu pored Etruščana po bogatstvu ljudi i oružja.
Tit Livije, Od osnutka grada I. 304 – 5.

Osnivanje Ostije

I ova vladavine bila je razdoblje rasta, ne samo za grad, nego također za njegove zemlje i granice. Mezijanska šuma uzeta je Veijanima, proširivši tako rimsku dominaciju do mora; na ušću Tibera osnovan je grad Ostija, a u blizini je utemeljena solana.
Tit Livije, Od osnutka grada I. 339.

Koriolan

Dok je to Volumnija govorila, Marcije ju je slušao ne odgovarajući ništa. A i kad je završila, kako je stajao dugo vremena šuteći, opet Volumnija reče: „Što šutiš, sinko? Je li lijepo popuštati u svome gnjevu i osvetoljubivosti, a nelijepo ugoditi majci koja moli nešto kao ja? Ili zar veliku čovjeku dolikuje da pamti ružne postupke što ih je iskusio, dok strahopoštovanje i iskazivanje poštovanja prema dobročinstvima što ih djeca primaju od roditelja nije dužnost velika i valjana čovjeka? Doista nikomu ne bi većma priličilo da gaji zahvalnost nego tebi koji se s toliko gorčine osvećuješ za nezahvalnost. Pa ipak premda si već teško kaznio svoju zemlju, majci nisi iskazao nikakvu zahvalnost. Bilo bi stoga moje najsvetije pravo da bez ikakve prisile ishodim svojim molbama od tebe tako plemenit i pravedan ustupak; ali kako te ne uspijevam uvjeriti, zašto da se ne poslužim krajnjom nadom u uspjeh?“ I rekavši to, baci mu se pred noge zajedno s njegovom ženom i djecom. Tad Marcije usklikne: „Što si mi to učinila, majko?“ pa je podiže i, snažno joj stegnuvši desnicu, reče joj: „Pobijedila si, a tvoja je pobjeda sreća za domovinu, ali propast za mene; odlazim pobijeđen od tebe jedine.“ Rekavši to i kratko nasamo porazgovorivši s majkom i ženom, njih po njihovoj želji otpremi natrag u Rim, a kad prođe noć, odvede Volščane, koji nisu bili svi jednaka raspoloženja niti podjednako zadovoljni onim što se zbilo.…Nitko mu, međutim, nije protuslovio, nego su ga svi više slijedili iz divljenja prema njegovu junaštvu nego iz poštovanja prema njegovu autoritetu.
Plutarh, Gaj Marcije (Koriolan), 36.

Što se pak Marcija tiče, čim se vratio s vojne u Ancij, Tulo, koji ga je odavno mrzio i s mukom podnosio svoju zavist prema njemu stade snovati kako da ga smjesta uništi držeći da mu, ako mu se sad izmakne, druge prilike da ga se dokopa Marcije neće pružiti. Združivši stoga podgovorivši protiv njega mnoge, pozove Marcija da odstupi sa zapovjedničke časti pa da položi Volščanima račun.…
Stoga urotnici odlučiše da ne otežu i ne iskušavanju raspoloženje mnoštva, nego najsmioniji među njima, proderavši se da Volščani ne smiju slušati izdajicu niti mirno gledati kako se on ponaša poput tiranina i ne polaže svoje zapovjedništvo, udare hrptimice na nj te ga ubiju.…
Plutarh, Gaj Marcije (Koriolan), 39.

Nestanak Marcija odmah se stao bolno osjećati na položaju Volščana. Jer prvo, zavadivši se oko vrhovništva s Ekvijcima koju si im bili saveznici i prijatelji, dotjeraše stvar do ranjenih i ubijenih; zatim, potučeni od Rimljana u bitki u kojoj pogibe i Tulo i propade sam svijet njihove vojne sile, moradeše se zadovoljiti najsramotnijim uvjetima mira postavši podložnicima Rima i obvezavši se da će izvršavati njegove naloge.
Plutarh, Gaj Marcije (Koriolan), 39.

Provala Gala u Italiju te opsada Rima

15. Za Gale, koji su keltskog roda, pripovijeda se da su, zbog svojeg mnoštva ostavivši vlastitu zemlju jer nije bila dostatna da ih sve hrani, krenuli u potragu za drugom; kad ih se našlo mnogo desetaka tisuća mladih i bojovnih ljudi, a vodili su sa sobom još više žena i djece, jedni, prešavši Ripejske planine u smjeru sjevernog Okeana, razliše se i zaposjedoše najudaljenije krajeve Europe, a drugi, naselivši se između Pirenejskog gorja i Alpa, dugo vremena obitavahu u susjedstvu Senonaca i Keltibera; ali kad kasnije okusiše vino tada prvi put dopremljeno iz Italije, tako se, kažu, zadiviše tom piću i tako ih sve zanese taj novi užitak da su, zgrabivši oružje i uzevši sa sobom svoje obitelji, krenuli prema Alpama u potrazi za zemljom koja daje takav plod, jer su ostali svijet smatrali neplodnim i divljim.…
16. Odmah pošto provališe, Gali postadoše gospodari sve zemlje koju su od davnina držali Etrurci, a protezala se od Alpa na obje strana do oba mora, kao što posvjedočuju i njihova imena. Jer sjeverno se more naziva Jadranskim po etrurskom gradu Adriji, a ono koje leži prema jugu upravo se i zove Etrurskim. Sva je ta zemlja obrasla drvećem, bogata pašnjacima za stoku i natapana rijekama. Ima i osamdeset gradova, lijepih i velikih, dobro uređenih kako za unosno poslovanje tako i za gizdav život, koje Gali, istjeravši Etrurce, sami zaposjedoše. Ali to se dogodilo davno prije vremena o kojem govorimo.
Plutarh, Kamilo, 15-16.

…Žrtvovaši, naime, ostali grad, učvršćivali su Kapitol zalihama streljiva i obrambenim zidovima. A među prvim pobrinuše se za svetinje koje otpremiše na Kapitol…
Plutarh, Kamilo, 20.

Treći dan poslije bitke stiže Breno do grad sa svojom vojskom; našavši gradska vrata otvorena i zidine bez branitelja, najprije se uplaši zasjede i varke ne mogavši vjerovati da su Rimljani zapali u tako posvemašnje beznađe. Ali kad razabra istinu, ujahavši kroz Kolinska vrata, zauzme Rim nešto više od tristo šezdeset godina od njegova osnutka ako se može vjerovati u čuvanje točnosti kronologije podataka o slijedu tih događaja, kad je ovu i u pogledu drugih kasnijih uprava ta katastrofa učinila dvojbenom. Čini se ipak da je o toj velikoj nesreći i zauzeću Rima neki više – manje neodređen glas odmah dopro do Helade; Heraklid Ponćanin, naime, koji nije živio mnogo vremena poslije toga, u svojoj raspravi O duši tvrdi da je sa zapada stigla vijest da je vojska iz zemlje Hiperborejaca, došavši izdaleka, osvojila helenski grad Rim koji leži negdje na obalama Velikog mora.…No filozof Aristotel očevidno je čuo pouzdane vijesti o tome da su Kelti zauzeli grad…
Zaposjevši Rim, Breno opkoli Kapitol stražom…A kad jedan od njih, osmjelivši se, stane blizu uz Marka Papirija i, primaknuvši ruku, blago ga uhvati za podbradak i stane ga potezati za bradu koja mu je bila dugačka. Papirije, udarivši ga štapom, razbije mu glavu, no barbarin ga, trgnuvši mač, ubije. Nato, nasrnuvši, pobiše i ostale i smaknuše svakog od drugih Rimljana na koga su se namjerili, a kuće pljačkahu i plijenjahu kroz mnogo dana, zatim ih spališe i sravniše sa zemljom u svojem bijesu na branitelje Kapitola jer se ovi ne odazvaše na njihove pozive na predaju, nego im čak, braneći se sa zidova od njihovih navala, zadaše teške udarce. Zbog toga Gali opustošiše grad i okrenuše pod mač sve koje su uspijevali uhvatiti, muškarce i žene, starce i djecu bez razlike.
Plutarh, Kamilo, 22.

…glad se povećavala, a to što nisu znali što je s Kamilom stvaralo je malodušnost; nitko, naime, nije dolazio od njega jer su barbari sada budno stražarili nad gradom. Iz tog razloga, kako su i jedni i drugi bili u nevolji, javljali su se pomirljivi prijedlozi najprije preko predstraža koje su se u međuvremenu susretale; zatim, kad su tako odlučili najugledniji, sastane se s Brenom na razgovor rimski konzularni tribun Sulpicije, pa bi dogovoreno da Rimljani isplate tisuću funti zlata, a Gali, kad ih prime, da se odmah povuku iz grada i zemlje. Kad su prisegli na te uvjete i zlato bi doneseno, a Gali kod vaganja nisu postupali pošteno, isprva krišom, a zatim i otvoreno potežući i iskrećući ravnovjesje tezulja na vagi, Rimljani se zbog toga razljutiše. No Breno, kao za porugu i ismjehujući ih, skine sa sebe mač skupa s pojasom, pa ga baci na tezulju k utezima. Na Sulpicijevo pitanje: „Što to znači?“, odgovori: „ta što drugo nego: jao pobijeđenima!“. Ta izreka od tada posta poslovicom.
Plutarh, Kamilo, 28.

Dok su se oni o tome prepirali s Galima i međusobno, Kamilo je s vojskom bio kod gradskih vrata; doznavši što se zbiva, zapovjedi ostaloj svojoj vojsci da ga slijedi u borbenom poretku i polagano, a sam s najboljim trupama odmah, žureći se, pođe k Rimljanima. A kad se svi pred njim razdvojiše da ga propuste i primiše ga kao državnog poglavara s doličnim poštovanjem i u tišini, podigavši zlato s vage, predade ga liktorima, a Keltima naloži neka uzmu vagu i utege pa otiđu dodavši da je djedovski običaj kod Rimljana da domovinu izbavljuju željezom, a ne zlatom. A kad se Breno ljutio govoreći da mu se nanosi nepravda kršenjem ugovora, odvrati mu Kamilo da ugovor nije zakonito sklopljen i da njegovi uglavci nisu valjani; jer kako je on već bio izabran za diktatora i nije bilo drugoga zakonitog magistrata, ugovor s Galima sklopili su ljudi koji za to nisu bili ovlašteni. Ali sada treba da kažu ako nešto ne žele; jer došao je on koji potpun zakonski autoritet da podjeljuje oprost onima koji za to mole i da izriče kazne krivcima ako ne pokazuju kajanje. Zbunjen tim riječima, Breno se lati oružane čarke u kojoj obje strane dotjeraše samo do potezanja mačeva i uzajamnog gurkanja jednih izmiješanih s drugim kao što je i prirodno jer su se nalazili između kuća, po ulicama i na prostorima gdje nije bilo moguće postrojiti bojni red. No ubrzo se pribravši, Breno odvede svoje Kelte u njihov tabor bez većih gubitaka. A obnoć, digavši tabor; sa svom svojom vojskom ostavi grad te se, odmaknuvši šezdeset stadija, utabori uz Gabijsku cestu. U osvit dana stiže ga Kamilo sjajno naoružan s Rimljanima koju su tad bili puni samopouzdanja; i poslije žestoke, dugotrajne bitke natjera Gale u bijeg uz velik pokolj i zauzme njihov tabor. Od bjegunaca jedni su bili odmah prilikom gonjenja sasječeni, a većinu, koja se raspršila unaokolo, napadali su stanovnici okolnih sela i gradova pa ih ubijali.
Plutarh, Kamilo, 29.

Oko 40 tisuća Kelta je ubijeno i barem deset tisuća zarobljeno, među kojima i kralj Konkolitan. Drugi kralj, Aneroest, uspio je pobjeći s nekoliko suradnika do nekog mjesta na kojem je okončao svoj život i njegovih prijatelja. Rimski konzul sakupio je plijen te ga je otpremio u Rim, vrativši ono što su Gali oteli svojim vlasnicima.
Polibije, Povijest, II.311 – 3.

Tako su uništeni Kelti tijekom čije invazije, najozbiljnije koja se ikad dogodila, za koje su Italici i posebno Rimljani bili izloženi velikoj i strašnoj opasnosti.
Polibije, Povijest, II.317.

Prvi punski rat

…učinio je (Hamilkar, o. a.) da kao zapovjednik zajedno s vojskom bude poslan u Hispaniju, a onamo je sa sobom poveo i sina Hanibala, s njegovih devet godina. Bio je osim toga s njime i mladić, sjajan, ljepolik, Haudrubal, za kojeg su neki govorili kako ga Hamilkar ljubi sramotnije nego što se pristojalo (tako veliku mužu nije, naime, moglo uzmanjkati klevetnika). Tako se dogodilo da je od nadglednika ćudoređa bilo Hazdrubalu zabranjeno da se viđa s njime. Ovome je on dao svoju kćer za ženu, zbog toga što se po njihovim običajima nije moglo tastu zabraniti općenje sa zetom. O njemu smo učinili opasku zbog toga što je nakon Hamilkarova umorstva on stao na čelo vojske i izveo velike podvige i prvi podmićivanjem iskvario drevne običaje Kartažana, a poslije njegove smrti zapovjedništvo je od vojske primio Hanibal.
Kornelije Nepot, Hamilkar, 31 – 3.

Drugi punski rat

Kad se počeo baviti mišlju da povede rat na Italiju, devete godine otkako je došao u Hispaniju, ubijen je u bitki boreći se protiv Vetonaca. Čini se kako je njegova vječita mržnja prema Rimljanima izazvala Drugi punski rat. Hanibal je, naime, njegov sin, neprestanim očevim preklinjanjem doveden do toga da je volio poginuti negoli ne ogledati se s Rimljanima.
Kornelije Nepot, Hamilkar, 42 – 3.

Hanibal, Hamilkarov sin, Kartažanin. Ako je istina, u što nitko ne sumnja, da je rimski narod sve narode nadvisio svojom vrlinom, ne može se zanijekati da se Hanibal toliko isticao nad ostalim vojskovođama svojom razboritošću koliko je rimski narod sve nadvisio svojom hrabrošću. Koliko se god, naime, puta s njime sukobio u Italiji, uvijek je izlazio kao pobjednik. I da kod kuće nije bio oslabljen zavišću svojih sugrađana, čini se da je mogao nadvladati Rimljane. No jal mnogih odnio je pobjedu nad vrlinom jednog čovjeka. Ova je, pak, takoreći nasljedstvom ostavljenu očinsku mržnju prema Rimljanima tako sačuvao da se prije odrekao života nego nje; jer, doista, ni onda kad je bio potjeran iz domovine i kad je bio potreban tuđe pomoći, nikad nije odustao u duhu ratovati s Rimljanima.
Kornelije Nepot, Hanibal, 1.

…Po treći je puta isti Scipion s drugom Tiberijem Longom došao protiv njega kod Trebije (prosinac 218. g. pr. Kr., o. a.). S ovima se pobio i obojicu ih razbio. Odande je kroz Liguriju prešao preko Apenina, žureći u Etruriju. Na ovom je putu tako teško pogođen bolešću očiju da se poslije desnim nikad nije jednako dobro služio. Premda je već tada bio pritisnut ovom bolešću, te je nošen na ležaljci, kod Trazumena je konzula Gaja Flaminija zajedno s njegovom vojskom opkolio i ubio ga u zasjedi, a nedugo potom i pretora Gaja Centenija, koji je s odabranom četom zaposjedao šumu.
Kornelije Nepot, Hanibal, 41 – 4.

Takav je bio ishod borbe kod Kane između Rimljana i Kartažana, bitke u kojoj su i pobjednici i pobijeđeni pokazali očiglednu hrabrost, kao što je istaknuto činjenicama. Od šest tisuća konjanika, sedamdeset je pobjeglo u Venuziju s Terentijem, a oko tri stotine savezničkih konja dosegle su različite gradove u rasutim skupinama. Od pješaštva oko deset tisuća zarobljeno je u borbama, ali ne u stvarnoj borbi, dok je samo tri tisuće ljudi pobjeglo iz polja u susjedne gradove. Sve ostali, brojčano oko sedamdeset tisuća, hrabro je umrlo. ... Od Hanibalove vojske palo je oko četiri tisuće Kelta, petnaest stotina Španjolaca i Afrikanaca i dvije stotine konjanika.
Polibije, Povijest, III.117.

Ratovi s Ilirima

Što se Ilira tiče, oni su i ranije stalno pljačkali trgovce koji su plovili iz Italije, a dok su boravili u Feniki, veći broj se odvojio od flote i uspio opljačkati ili pobiti mnoge italske trgovce i pritom odvede i nemali broj uhvaćenih zarobljenika. Rimljani se ranije nisu osvrtali na optužbe protiv Ilira, ali se tada više ljudi pojavilo pred senatom u vezi s istom stvari, tako da su Gaja i Lucija Korunkanija odredili da kao poslanici odu u Iliriju i ispitaju stvar. Pošto su se lembi vratili iz Epita, Teuta se iznenadila veličini i ljepoti plijena (Fenika je tada bila najbogatiji epirski grad) i dvostruko se ohrabrila za daljnje pljačkanje Helena. No, tada se, zbog unutrašnjih nemira, uzdržala od sličnih akcija, a kada je uskoro dovela u red pobunjene Ilire, započela je opsadu Ise, jedinog grada koji joj se odbio pokoriti. U to vrijeme su doplovili i rimski poslanici, te kada su primljeni u audijenciju, počeli su govoriti o zločinima počinjenima protiv njih. Teuta ih je tijekom čitavog razgovora veoma oholo slušala: kada su završili, rekla je da će se, što se njezine države tiče, pobrinuti da Rimljani od strane Ilira ne zadesi nikakva nepravda, ali da, što se tiče privatnih osoba, ilirski kraljevi nemaju zakonsko pravo ometati ih u pljačkanju na moru. Mlađeg poslanika je Teutin odgovor toliko naljutio da joj se obratio sa slobodom koja je bila opravdana, ali ne i primjerena situaciji. Rekao je sljedeće: “Teuta, Rimljani imaju odličan običaj da država kažnjava privatna zlodjela i pomaže oštećenima. Pokušat ćemo i mi, s božjom voljom, veoma te brzo primorati da izmijeniš zakonska prava kraljeva prema Ilirima.” Ona je Korunkanijevu otvorenost primila ljutito i nerazumno kao žena, i toliko su je razbjesnile njegove riječi da je zanemarila utvrđene ljudske zakone i dok su Rimljani otplovljavali poslala svoje ljude da ubiju poslanika koji joj se otvoreno obratio. Kada su Rimljani saznali što se dogodilo, razbjesnio ih je zločin koji je ta žena počinila i smjesta su se počeli pripremati, skupljati legije i organizirati flotu.
Polibije, Povijest, II.8.

Za Etolcima su slijedili Histri, jer su ovima nedavno pomogli dok su ratovali. A počeci borbe bili su naklonjeniji neprijatelju i to je bio uzrok njihove propasti. Naime, kad su osvojili tabor Gneja Manlija i navalili na bogat plijen, Apije Pulher je napao većinu koja je pijančevala i ludovala i od previše pića nije znala ni tko je ni gdje je. Tako su s krvlju i dahom ispovratili opako stečenu pobjedu. Sâm kralj Epulon, kako je, postavljen na konja, uzastopce uslijed pijanstva i vrtoglavice padao, jedva je i s teškom mukom, nakon što se probudio, shvatio da je zarobljen.
Flor, Sažetak svih ratova u sedamsto godina, II.1.26.

Sudbina ponekad prekida, a ponekad sprečava namjere ljudi. Cezar (misli se na Tiberija, o. a.) je već bio pripravio zimovališta uz Dunav te je primaknuvši vojsku bio samo pet dana hoda od prvih neprijateljskih redova i odlučio da i Saturnin primakne legije koje su bile gotovo jednako udaljene od neprijatelja i za malo se dana imale spojiti s Cezarom na ugovorenu mjestu kada najednom podiže oružje čitava Panonija, uzobijestivši se blagodatima dugoga mira i ojačavši u snazi, a privučena je u savez Dalmacija i sva plemena onoga kraja. Tada je slava žrtvovana zbog nužde, i dok se vojska nalazila u unutrašnjosti zemlje, nije se činilo sigurnim ostaviti Italiju pristupačnu tako blizom neprijatelju. Potpun broj plemena i naroda koji se bijahu digli na ustanak iznosio je više od 800 000; skupilo se gotovo 200 000 pješaka vještih oružju i 9000 konjanika. Jedan dio toga golemog mnoštva, koje se pokoravalo vrlo smionim i vještim vođama, naumio je udariti na Italiju koja kod Nauporta i Tergeste graniči s njihovim krajevima; drugi dio bijaše preplavio Makedoniju, a treći je bio određen kao zaštita njihove postojbine. Vrlo su veliki ugled uživali vođe dvojica Batona i Pinet. Svi su Panonci poznavali ne samo rimski način života, nego i jezik, a većina ih je usvojila i književno obrazovanje i vojničku vještinu. Stoga doista nijedan narod nije nikada tako brzo spojio namjeru da ratuje sa samim ratom i proveo odluke. Izvršeno je nasilje nad rimskim građanima, poklani su trgovci, poubijan je do zadnjeg čovjeka velik broj veksilaraca u onom kraju koji je bio najdalje od vrhovnog zapovjednika. Makedonija je oružjem zaposjednuta, sve je posvuda opustošeno ognjem i mačem. Dapače, tako je velik bio strah od toga rata da je pokolebao i preplašio i samoga Cezara Augusta, otvrdnulog i prekaljenog iskustvom iz tolikih ratova.
Paterkul, Rimska povijest, II.110.

…Ni Klaudije, premda je za to bio više puta zamoljen, nije oružjem posredovao između posvađanih barbara, obećavajući Vaniju sigurno utočište, bude li prognan; a napisao je i Palpeliju Histeru, koji je upravljao Panonijom, neka pred obalom postroji legiju i pomoćne čete, sabrane iz same pokrajine, za zaštitu pobijeđenima i kao izvor straha za pobjednike, kako ne bi, poneseni uspjehom, i naš mir pomutili.
Tacit, Anali, XII.29.

Treći punski rat

Smatra se da je zadnji od njegovih političkih čina bilo razaranje Kartage; jer ako je mladi Scipion i dovršio to djelo, a ono najvećma su po Katonovu savjetu i prijedlogu poduzeli Rimljani taj rat iz sljedećeg razloga. Katon je bio poslan Kartažanima i Numiđaninu Masinisi, jer su oni međusobno ratovali, da istraži uzroke njihove razmirice. Masinisa je, naime, bio prijatelj rimskom narodu od početka, dok su Kartažani ušli u ugovorne odnose s Rimljanima poslije poraza što su ga pretrpjeli od Scipiona jako umanjene moći zbog gubitka svog imperija i teške ratne odštete u novcu. Ali našavši grad ne, kako su Rimljani mislili, u nevoljnu i jadnu stanju, nego gdje vrvi brojnom jedrom, za oružje doraslom momčadi, pretrpan silnim bogatstvom, a pun svakovrsna oružja i ratne opreme, te nemalo samosvjestan zbog toga, smatrao je da Rimljanima nije čas da uređuju i sređuju stvari Numiđana i Masinise, nego da će se, ako pravovremeno ne suzbiju grad od davnina njima neprijateljski i kivan sad kad je nevjerojatno ojačao, Rim naći u isto takvim opasnostima kao nekoć. Brzo se stoga vrativši, izvijesti senat da se čini da prijašnji porazi i nedaće Kartažana, koji nisu toliko smanjili njihovu snagu koliko njihovu nerazboritost, njih nisu učinili slabijima nego iskusnijima u ratovanju, a da su njihovi sadašnji bojevi s Numiđanima tek uvod u borbu s Rimljanima, dok su mir i ugovor samo prazne riječi kojima prikrivaju odgađanje rata do povoljne prilike.
Plutarh, Marko Katon, 26.

K tomu kažu da je Katon, namjerno stresavši togu, pustio da u senatu ispadnu na tlo libijska smokva; a onda kad su se senatori zadivili njezinoj veličini i ljepoti, da je rekao da je zemlja koja donosi takve plodove udaljena od Rima samo tri dana plovidbe. A ono je već bio i odveć bezobzirno grubo, naime to što je svojemu mišljenju izrečenom o ma kojem pitanju na koncu dodavao ove riječi: „A moje je mišljenje i to da Kartaga ne treba da postoji“.
Plutarh, Marko Katon, 27.

Cezar osvaja Galiju

Saznavši za njegov (Cezarov) dolazak po boji odjeće, a takvo je obilježje običavao nositi u borbi, i videći odrede konjanika i kohorte, kojima je bio zapovijedio da ga prate, a uz to su se s viših položaja opažali ovi obronci i doline, neprijatelji zametnu bitku. Pošto se s obje strane začula vika, nju ponovno s bedema i sa svih tvrđava vika prihvati. Naši se, ostavivši koplja, prihvate borbe mačevima. Najednom se primijeti konjaništvo iza leđa pa se i ostale kohorte približe. Neprijatelji okrenu leđa, a onima što su bježali konjanici krenu u susret. Nastade strašan pokolj. Vojskovođa i prvak Lemovičana Sedul bude ubijen, a Arvernjanin Verkasivelaun je živ pri bijegu uhvaćen. Cezaru su dostavljena sedamdeset i četiri bojna znaka. Malo ih se nepovrijeđenih od tolikog broja u logor vrati. Promatrajući iz grada pokolj i bijeg svojih, i izgubivši nadu u spas, oni povuku čete iz tvrđava. Kada se to čulo, najednom iz galskog logora nastade bijeg. Da nisu zbog čestih pritjecanja u pomoć i napora preko cijelog dana vojnici bili izmoreni, sve bi neprijateljske jedinice mogli uništiti. Oko ponoći poslano konjaništvo pođe sa zadnjom četom. Velika masa bude zarobljena i ubijena. Ostali se u bijegu raziđu po državama. Idućeg dana Vercingetoriks sazva zbor da priopći da je ovaj rat poduzeo ne radi svojih potreba, već radi zajedničke slobode, a budući da se sudbini treba predati, on im se na dva načina nudi, bilo da njegovom smrću Rimljanima zadovoljštinu pruže, bilo da ga žele živa predati. Cezaru se u svrhu ovoga upute poslanici. On naredi da se oružje preda i da se prvaci predvedu. Sam u tvrđavi pred logorom zauze mjesto i tamo vojskovođe budu predvedene. Vercingetoriks se preda, a oružje se baci. Zadržavši Heduance i Arvernjane, ne bi li preko njih mogao države pridobiti, od ostalih zarobljenika cijeloj vojsci uime plijena preda po jednu osobu.
Cezar, Zapisi o galskom ratu, VII.88 – 89.

Augustova djela

U vrijeme svog šestog i sedmog konzulata, pošto bijah dovršio građanske ratove, domogavši se uz odobrenje svih najviše vlasti, prenio sam državnu upravu iz svojih ruku u ruke senata i naroda rimskog. Za to moje zaslužno djelo prozvan sam po odluci senata August, ulazna vrata moje kuće javno su ovjenčana lovorom, nad mojim kućnim vratima priboden je građanski vijenac i u Julijevoj vijećnici postavljen zlatni štit, koji mi, kako svjedoči natpis na njemu, daje senat i narod rimski zbog moje kreposti i blagosti, pravednosti i pobožnosti. Poslije toga vremena pred svima sam se odlikovao ličnim ugledom, ali vlasti nisam imao više od ostalih, koji su mi u vršenju svake državne službe bili kolege.
Kad sam trinaesti put bio konzul, nazvao me senata, viteški stalež i čitav rimski narod ocem domovine i zaključio, da se to mora zapisati u predvorju moje kuće, u Julijevoj vijećnici i na Augustovu trgu pod četveropregom, koji je po odluci senata postavljen meni u čast. Kad sam ovo pisao, bio sam u sedamdeset i šestoj godini života.
Oktavijan August, Ankarski spomenik, 34-35.

Rimska država tijekom ranog Principata

Kako poslije umorstva Brutova i Kasijeva nije bilo više nikakve republikanske vojske, a Pompej je kod Sicilije bio svladan, Lepid uklonjen, Antonije smaknut, ostade i Julijevoj stranci samo Cezar (Oktavijan) kao vođa. On se odreče imena tribunskoga gradeći se konzulom, koji je zadovoljan tim, da za zaštitu demokracije ima tribunsko pravo. A kad je vojsku darovima, narod darivanjem žita, a sve skupa slašću mira primamio, počeo se pomalo dizati i prisvajati vlast senata, magistrata, zakona – bez ičijeg otpora, jer su najžešći plemići bili pali na bojištu ili putem osude; a ostalima, koje je bogatstvom i častima odlikovao, kako je već koji na robovanje bio spremniji, bila je sigurna sadašnjost milija od opasne prošlosti, jer su se novim preokretom bili podigli. Ni pokrajinama nije to stanje zazorno zbog mogućih razmirica i lakomosti činovnika, protiv kojih je zakona bila slaba pomoć, jer su ih nasiljem, strančarenjem i mitom izvraćali.
Tacit, Anali, I.2.

Zenobija

Kad je država bila iscrpljena, potpuno je nestalo srama, pa se došlo čak dotle da su, uzme li se u obzir Galijenovo rimski car 253. – 268. ponašanje, vrlo dobro vladale čak i žene, i to strankinje. Strankinja po imenu Zenobija, o kojoj je već mnogo toga rečeno, dičila se da je iz roda Kleopatri i Ptolemeja. Nakon smrti svojeg muža Odenata prebacila je preko ramena carski ogrtač (...) i uzela dijadem, pa je u ime svojih sinova Herenijana i Timolaja vladala dulje nego što je to bilo dopušteno ženskom spolu. (...) Postoji Aurelijanovo rimski car 270. – 275. pismo koje svjedoči o njoj kao zarobljenici. Kad su mu neki prigovarali što on, najhrabriji čovjek, vodi u trijumfu ženu kao nekog vojskovođu, on je senatu i rimskom narodu poslao pismo kojim se ovako branio. (...) “Ali ti koji mi prigovaraju ne bi me prestali hvaliti kad bi znali kakva je to žena, kako razborita u donošenju odluka, kako odlučna u naređivanju, kako stroga prema vojnicima, kako darežljiva kada to zahtijevaju okolnosti, kako nepopustljiva kada to iziskuje stega. Mogu reći da je njezina zasluga to što je Odenat porazio Perzijance, natjerao Sapora Šapur I., perzijski veliki kralj 240./242. – 270. u bijeg i prodro sve do Ktezifonta prezijska prijestolnica na Tigrisu. Mogu potvrditi da je ta žena zadavala takav strah Egipćanima i istočnim narodima da se ni Arapi ni Saraceni ni Armenci nisu okrenuli protiv nje.” (...) Živjela je u kraljevskom sjaju, a po perzijskom su joj se običaju klanjali. Gozbe je priređivala kao perzijski kraljevi. Po običaju rimskih careva pred vojnicima je nastupala s kacigom i grimiznim pojasom s kojega su visjeli biseri i na kojem je umjesto ženske kopče bio dragi kamen. (...) Bila je tamna u licu, očiju crnih i iznimno sjajnih, božanski nadarena i nevjerojatno lijepa. Zubi su joj bili tako bijeli da su mislili da ona nema zube, nego bisere. Glas joj je bio jasan i muški. Ako je trebalo, bila je silnički stroga, ali pokazivala je blagost dobrih prvaka ako su to zahtijevale prilike. U darivanju je bila razborita, a blagajnom je upravljala bolje nego što bi se očekivalo od žene. Vozila se na kolima, rijetko u kočiji, a često je jahala konja. Kažu da bi ponekad propješačila tri ili četiri milje s vojnicima. Bila je strastven lovac poput većine Hispanaca. (...) Njezini sinovi su morali govoriti latinski, tako da su grčki govorili teško i rijetko. Ona sama nije znala latinski osobito dobro, tako da se sramila govoriti ga. Egipatski je govorila savršeno. Aleksandrovu povijest i povijest Istoka poznavala je vrlo dobro, a kažu da ju je i napisala. Latinsku je povijest čitala na grčkom.
Carska povijest, Tridesetorica tirana: Zenobija, 24.30.
Što na temelju izvora možeš zaključiti o ulozi žena u vrijeme Rimskog Carstva?

Atila

Naslijedio je kraljevstvo Huna s bratom Bledom. Da bi najprije bio jednak pohodima koje je spremao, uznastojao je rodomorstvom uvećati svoje snage, težeći da ubojstvom svojih bude pogibelj za sve, no ravnotežom pravde, iako je gnusnim sredstvom jačao, snašla ga je ogavna posljedica vlastite okrutnosti. Kad je na prijevaru ubio brata Bledu, koji je vladao nad velikim dijelom Huna, podvlastio je sebi cijeli narod i, sabravši brojna druga plemena koja je tada držao u vlasti, poželio je pokoriti Rimljane i Vizigote, najvažnije narode na svijetu ...
Čovjek rođen na svijet da protrese narode, strah i trepet svih zemlja koji je nekim slučajem užasavao svakog strašnim glasom što se raširio o njemu. Bio je uznosit u hodu, očima je vrtio amo – tamo, tako da se sila njegova dostojanstva ogledala i u samom kretanju tijela. Zaista je volio rat, no sam je sebe zauzdavao, bio je izrazito moćan u savjetu, milostiv prema moliteljima, a dobrohotan prema onima koje je već jednom primio u zaštitu. Bio je niska stasa, širokih prsa, oveće glave, sitnih očiju, rijetke brade, posut sjedinama, tupa nosa, crnomanjaste puti, pokazujući obilježja svoga podrijetla.…
Jordan, Povijest Gota, 35.

Links

Istražite na WEB-u

Digital Roman Forum

Antički Rim

Grad Rim

Romul postaje bog

Znamenja i odluke

Zakonik dvanaest ploča

Rim – moć i slava

Marija i Sula

Diktatura Lucija Kornelija Sule

Sula postaje Diktator

Nastanak Drugog trijumvirata

Propast Rimske Republike i početak Carstva

Osobni podaci o jednom ludom caru

Lucije Septimije Sever

Kartagu treba razoriti

Što nas tjera na osvajanja: slučaj kralja Pira

Vercigetoriksov poraz

Poraz u Teutoburškoj šumi 9. godine

Hanibalova prisega

Konačan poraz Histra

Zenobija

Huni i početak seobe naroda

Hunska država pod Atilinim vodstvom

Prisk – život i djelo

Maksiminova diplomatska misija na Atilin dvor 448. (449.) – uzroci, pregovori i posljedice