ANTIČKA DRUŠTVA – GRČKA I RIM
Izvori
Kad je Helada Grčka postajala moćnija i stala stjecati još više novaca nego prije, ponajviše su u gradovima nastajale silničke vlade.
Tukidid, Povijest Peloponeskog rata, I.13.
U Ilijadi Hektorova supruga Andromaha moli trojanskoga junaka da ne izaziva Ahileja izvan gradskih zidina, a on joj odgovara da je njezino mjesto u kući.
Ilijada, VI.405-439
Pogledaj dodatne fotografije s potpisima i izvorima koje još detaljnije pojašnjavaju nastavne sadržaje
Izvori
Minojsko društvo
Minos je od onih, za koje po predaji znamo, kao najstariji pribavio sebi brodovlje i zavladao najvećim dijelom sadašnjeg helenskog mora, zagospodario Kikladskim otocima i prvi naselio veliku većinu njih otjeravši Karane i postavivši svoje sinove za gospodare. I gonio je gusare s mora, koliko je mogao, naravski zato, da ima veće dohotke.
Tukidid, Povijest Peloponeskog rata, I.4.
Kad je Minos uredio brodovlje, lakše se plovilo od jednih do drugih, jer je on tada, kad je naseljavao mnoge otoke, protjerao s njih razbojnike.
Tukidid, Povijest Peloponeskog rata, I.8.
Mikensko društvo
Čim su stari Heleni i oni barbari, koji su stanovali na kopnu uz more i koliko ih je imalo u vlasti otoke, počeli više ploviti jedni k drugima, dadoše se na gusarenje, a vodili su ih najmoćniji ljudi poradi svoje koristi i prehrane slabih. Napadali su i plijenili neutvrđene i poput sela nastanjene gradove i od toga živjeli najveći dio života, a nikako im taj posao nije donosio sramote, nego štaviše i neku čast.
Tukidid, Povijest Peloponeskog rata, I.5.
I ljudi uz more, kad su već stekli više novaca, stalnije su stanovali, a neki, koji su bili bogatiji, svoje gradove i zidovima opasivahu. U želji za dobitkom slabiji su robovali jačima, a moćniji i bogati podvrgavali su sebi manje gradove. Na taj način su otprilike živjeli, kad su u kasnije vrijeme poveli vojnu na Troju.
Tukidid, Povijest Peloponeskog rata, I.6.
Gradovi, koji su osnovani u novije vrijeme, kad je plovidba već bila učestala i bilo im je na raspolaganju veće obilje dobara, gradili su se i utvrđivali na samoj obali.
Tukidid, Povijest Peloponeskog rata, I.7.
Agamemnon je, kako mi se čini, sakupio vojsku, jer se moću isticao nad tadašnjim vladarima ...
Tukidid, Povijest Peloponeskog rata, I.9.
Kad je Helada postajala moćnija i stala stjecati još više novaca nego prije, ponajviše su u gradovima nastajale silničke vlade.
Tukidid, Povijest Peloponeskog rata, I.13.
Spartansko društvo
Tako su ropskim smatrali posvećivanje zanatima i zgrtanju novca.
Plutarh, Likurg, 24.
Još i prije toga imali su najgore zakone gotovo od svih Grka, što se tiče njih samih, a bilo im je zabranjeno ulaziti bilo u kakve odnose sa strancima. A ovako su promijenili stanje i ostvarili dobro uređenje: kad je Likurg, viđeni Spartanac, došao u Delfe do proročišta, čim je ušao u svetište, odmah mu je Pitija kazala ovako:
Stigao ti si do mojeg, Likurge, bogatog hrama,
Zeusu drag i svima što drže olimpske dvore.
Bog li si ili si smrtnik, dok ti se obraćam, dvojim
Ipak, više bogom se činiš, Likurge meni.
U vezi s time jedni tvrde da ga je Pitija ujedno podučila o poretku kakav i danas vlada u Sparti, a sami Lakedemonjani tvrde da je Likurg, dok je bio namjesnik u ime Leobota, svojeg nećaka, koji je bio spartanski kralj, donio taj poredak s Krete. Naime, čim je preuzeo namjesništvo, promijenio je sve uredbe i pazio da se nova pravila ne krše. Osim onoga što se odnosilo na rat, dakle osim zakletvom združenih četa, podjele na trideset područja i zajedničkih javnih blagovanja, Likurg je uveo i efore i geronte.
Herodot, Povijest, I.65.
Spartanci su svojim kraljevima dodijeli ove časne dužnosti: dvije svećeničke službe, onu za Zeusa Lakedemonjanina i za Zeusa Nebesnika; zatim da vode rat protiv svake zemlje po vlastitoj volji, a da ih nijedan Spartanac u tome ne smije sprečavati jer će mu se u suprotnom slučaju to upisivati u teške grijehe; da kraljevi prvi idu u bitku, a posljednji iz nje izlaze; da ih za vojnog pohoda čuva sto odabranih muževa; da pri polasku u boj mogu upotrijebiti onoliko žrtvenih životinja koliko hoće, a od svih žrtvenih životinja smiju uzimati kože i plećke.
Herodot, Povijest, VI.56.
To su prava kraljeva u ratu, a u miru su im dana ova prava: ako se prinosi kakva javna žrtva, za gozbeni stol prvi sjedaju kraljevi i njih prve poslužuju, dajući im dvostruko više od svega nego drugim sudionicima gozbe; oni imaju pravo na prvo prinošenje žrtve ljevanice i na kože posluženih životinja. Prvog i sedmog dana u mjesecu dobiva svaki od njih na državni trošak odraslu životinju za žrtvovanje u Apolonovu svetištu i uz to medimnu ječmenog brašna i lakonsku četvrtinu vina, a na svim natjecanjima pripadaju im počasna mjesta. Oni imaju pravo birati koga god žele među građanima za proksena, a svaki od njih i odabiru dva pitijca: pitijci su ljudi koji postavljaju pitanja u Delfima, a blaguju s kraljevima na državni trošak. Ako kraljevi ne dođu na objed, šalju im u kuću svakome dva henika ječmenog brašna i kotilu vina, a ako su nazočni objedu, daju im se od svega dvostruko; na isti ih način časte i kad su pozvani na objed u kuću nekog pojedinca. Oni čuvaju sva proročanstva koja dobiju, a s njima su upoznati još jedino pitijci. Samo kraljevi donose presude u ovim slučajevima: u vezi s djevojkom nasljednicom očeva imanja, za koga se mora udati ako je otac nije prije nekome obećao, te u vezi s javnim putevima. Ako netko želi posvojiti dijete, čini to u prisutnosti kraljeva. Oni sudjeluju u vijećima staraca kojih ima dvadeset i osam; a ako ne dođu na vijećanje, kraljevske ovlasti imaju njihovi najbliži rođaci među starcima, koji tad raspolažu sa dva glasa više, a treći je njihov vlastiti.
Herodot, Povijest, VI.57.
Od više novina što ih je Likurg uveo prva i najvažnija bila je osnivanje vijeća staraca za koje Platon kaže da je, združeno s „grozničavom“ vladom kraljeva i dobivši jednak glas s njime u odlučivanju o najvažnijim pitanjima, pribavilo državi sigurnost i trijeznu umjerenost. Jer dok je politički poredak ranije bio neustaljen i naginjao sad za kraljevima prema tiranidi, sad za mnoštvom prema demokraciji, dobivši u moći vijeća neku vrst ravnomjerna opterećenja za državni brod i dovevši ga u ravnotežu, on sada steče najsigurniju sređenost i stabilnost budući da je dvadeset i osam vijećnika uvijek pružalo potporu kraljevima kad se radilo o suprotstavljanju demokraciji, a s druge strane ojačavali su narod da se odupre prijetnji tiranide. Aristotel kaže da je broj od dvadeset osam vijećnika bio utvrđen tako što su Likurga dvojica od njegovih prvotnih trideset pristaša ostavila pošto su se uplašila. Ali Sfere veli da ih je odmah od početka toliko sudjelovalo u Likurgovu naumu. Neki bi razlog zadržavanju baš tog broja moglo biti i to što se on dobiva od sedmice pomnožene s četiri i što je, budući da čini zbroj svojih faktora, prvi savršeni broj poslije šestice. No meni se čini najvjerojatnijim da je Likurg odredio toliko vijećnika zato da bi ukupan broj bio trideset pribrajanjem dvojice kraljeva onoj dvadesetosmorici.
Plutarh, Likurg, 5.
Starce vijećnike postavio je, kako je spomenuto, isprva sam Likurg između onih koju su sudjelovali u izvršenju njegova nauma; a kasnije je uredio da svako smrću ispražnjeno mjesto popunjava onaj za kojega prosude da je vrlinom najbolji od Spartanaca koji su navršili šezdeset godina. I od svih nadmetanja na svijetu činilo se da je to bilo najveće i da je na njemu borba bila najživlja; jer nije trebalo izabrati najbržega od brzih niti najsnažnijega među snažnima, nego među vrsnima i mudrima najvrsnijega i najmudrijega da kao pobjedničku nagradu za svoju vrlinu ima doživotnu, da tako kažem, vrhovnu vlast u državi budući gospodarom života i smrti, časti i beščašća i uopće svih najvažnijih životnih pitanja. A izbor se obavljao na ovaj način. Pošto se sastala narodna skupština, odabrani su ljudi bili zatvarani u obližnju prostoriju tada niti su oni mogli vidjeti skupštinu niti skupština njih, nego su samo čuli viku skupštinara. Jer kao i u drugim prilikama vika skupštine odlučivala je između kandidata koji nisu bili uvođeni svi zajedno nego pojedinačno po redoslijedu određenu žrijebom i prolazili su šutke kroz nju. Onda su zatvoreni suci koji su kod sebe imali tablice za pisanje, bilježili jačinu vike za svakog pojedinca ne znajući komu je upućena osim da je bio uveden prvi, drugi ili treći i tako dalje. A onaj koji je bio pozdravljen najjačom i najglasnijom vikom, njega su proglašavali izabranim. Taj bi, ovjenčan vijencem, redom pohodio hramove bogova; slijedilo ga je mnoštvo mladih ljudi hvaleći i veličajući ga, te mnoge žena slaveći njegovu vrlinu hvalospjevima i nazivajući njegov život sretnim. A svaki od njegovih najbližih, nudeći mu večeru, govorio je da ga grad časti tom trpezom. Završivši svoj obilazak, odlazio je na zajedničko blagovanje; i ondje je sve drugo bilo kao obično osim što su pred nj stavljali još jedan obrok koji je on uzeo pa ga čuvao; poslije večere od žena iz njegove rodbine koje su se nalazile na vratima zajedničke blagovaonice pozivao je k sebi onu koju je najviše cijenio, i dajući joj sačuvani obrok, govorio je da ga je on dobio kao nagradu za vrlinu i da ga kao takav daje njoj tako da su i nju žene hvalile i pratile je kući.
Plutarh, Likurg, 26.
Spartakov ustanak
Kad je Spartak bio prinuđen bježati u Samnij, Kras mu pobi oko šest tisuća ljudi ujutro, a uvečer isto toliko, dok su iz rimske vojske poginula samo trojica, a sedam je bilo ranjeno. Tolika je bila promjena u rimskoj vojsci u odvažnosti za pobjedu zbog nedavne kazne. Spartak, očekujući da mu odnekud pristigne konjaništvo, nije više stupao u borbu s cijelom vojskom, nego je sad ovdje, sad ondje jako uznemiravao vojsku koja ga je opsjela. Vršeći upade često i iznenada, bacao je drvene snopove u opkop i palio ih, te im zadavao težak posao. jednog rimskog zarobljenika on razape na križ na prostoru između dvije vojske da bi pokazao svojima što ih očekuje ako ne pobijede. Rimljani u gradu, doznavši za opsadu i pošto su smatrali za sramotu ako se rat s gladijatorima odulji, i već shvatili da je Spartakova pobuna teška i ozbiljna stvar, odaberu za pohod i Pompeja, koji bijaše upravo stigao iz Hispanije.
Apijan, Rimski građanski ratovi, 119.
Zbog tog izbora, a i da ne bi ratna slava pripala Pompeju, Kras je nastojao na svaki način ogledati se sa Spartakom. A Spartak, koji je htio preduhitriti Pompeja, pozvao je Krasa na sporazum. Kad ga je ovaj odbio s prezirom, on odluči izložiti se opasnosti i, pošto mu je već stiglo konjaništvo, navali svom vojskom kroz utvrđenja i pobježe u Brundizij, dok ga je Kras progonio. Kad je Spartak doznao da je u Brundiziju i Lukul, koji se vratio poslije pobjede nad Mitridatom, on izgubi nadu u sve i krenu na Krasa, i tada s velikim mnoštvom. Kad je nastala velika i strašna bitka tolike sile u očaju, Spartak bi ranjen kopljem u bok, pa je kleknuo i, isturivši štit, odbijao napad neprijatelja dok nije, opkoljen mnogim svojima, pao. Ostala njegova vojska, koja se više nije borila u redu, ginula je strašno, da se ne može reći broj ubijenih; a Rimljana je palo oko tisuću ljudi. Spartakov leš nije mogao biti pronađen. Mnogi od Spartakovih ljudi su pobjegli poslije bitke u brda i na njih je pošao Kras; ali oni su se podijelili na četiri odreda i borili su se dok nisu svi izginuli. Šest tisuća je zarobljeno i razapeto na križeve pokraj ceste od Kapue pa sve do Rima.
Apijan, Rimski građanski ratovi, 120.
Ustanak gladijatora i njihovo pustošenje Italije, koji većina povjesničara naziva Spartakovim ratom, buknuo je iz slijedećeg povoda. Kako je neki Lentul Vatija držao u Kapui gladijatore, većinom Gale i Tračane, njih dvije stotine, ni iz kakve svoje nepodopštine nego zbog neprivlačnosti svog gospodara zatvoreni u strogu tamnicu da posluže za gladijatorske igre, dogovore se da bježe, ali kad su bili izdani, osamdeset osmorica, doznavši ranije za prijavu i preduhitrivši Rimljane, pograbe noževe i režnjeve iz neke kuhinje pa provališe a kad su usput naišli na kola koja su prevozila gladijatorsko oružje u drugi grad, razgrabe ga i naoružaju se te potom zaposjednu jedno čvrsto mjesto i sebi izabraše trojicu vođa od kojih je prvi bio Spartak, Tračanin skitalačkog soja, ne samo velike srčanosti i snage, nego je i umnošću i blagošću bio visoko iznad svoje sudbine i više Helen nego Tračanin. Kažu, kad je prvi put bio doveden u Rim na prodaju, da je viđena zmija kako mu se ovila oko lica dok je spavao a jedna njegova suplemenica, gatalica i podložna bakhičkom zanosu, objavila je da je predznak velike i strašne moći koja će biti uza nj sve do sretna ishoda; ta je žena također zajedno s njime pobjegla i tada je živjela s njime.
Plutarh, Kras, 8.
Braća Grakho
Od zemljišta svojih susjeda što su ga osvojili u ratu Rimljani su dio prodavali, a dio, učinivši ga zajedničkim dobrom, davali na obrađivanje građanima bez imetka i sredstva uz plaćanje nevelike zakupnine u korist državne blagajne. Kako su pak bogataši počeli nuditi veće zakupnine i tako istjerivati siromašne, donesen bi zakon koji nije dopuštao posjedovanje više od pet stotina jutara zemlje. I za kratko vrijeme taj propis zaustavi gramzivost bogatih i pomože siromasima koju su mogli ostajati na zemlji na posjedima što su ih dobili u zakup i obrađivati čestici koju je svaki posjedovao od početka. Ali kad su kasnije njihovi bogati susjedi stali prenositi pod izmišljenim imenima zakupe na sebe i, naposljetku, otvoreno držali najveći dio zemlje pod vlastitim imenima, siromasi, istisnuti sa svog zemljišta, nisu više imali volje za vojnu službu, a zapuštali su podizanje djece tako da je ubrzo sva Italija osjetila nestašicu slobodnog pučanstva i napunila se skupinama stranih robova kojima su bogataši težili svoja imanja pošto su istjerali slobodne građane. Stoga Scipionov drug Gaj Lelije pokuša ispraviti to loše stanje; ali kad se moćnici usprotiviše, uplašivši se njihova burnog negodovanja i odustavši, dobi nadimak „Mudri“ ili „Obazrivi“; činilo se, naime, da riječ sapiens ima oba značenja. No Tiberije se, izabran za pučkog tribuna, odmah odlučio prihvatiti iste stvari potaknut, kako veli većina pisaca, retoričarom Diofanom i filozofom Blosijem od kojih je Diofan bio prognanik iz Mitilene, a drugi, rođeni Italac iz Kume, bio je u Rimu blizak prijatelj Antipatra iz Tarsa i ovaj ga je počastio posvetivši mu neke svoje filozofske rasprave. Neki pak dio krivnje pripisuju i Tiberijevoj majci Korneliji koja je često predbacivala svojim sinovima što je Rimljani još zovu Scipionovom punicom, a još ne majkom dvojice Grakha. Drugi opet prebacuju odgovornost na nekog Spurija Postumija, Tiberijava vršnjaka i takmaca za ugled u sudskom govorništvu, jer je Tiberije, vrativši se s vojni, pošto je ustanovio da ga je ovaj daleko pretekao prestižem i utjecajem i postao predmetom općeg divljenja, poželio, kako se čini, nadmašiti ga prihvativši se jedne smione političke mjere koja je pobudila kod ljudi velika očekivanja. Ali njegov je brat Gaj napisao u nekoj knjižici da je Tiberije, putujući kroz Etruriju na putu u Numanciju i vidjevši nenastanjenost zemlji i dovedene barbarske robove kako je obrađuju i pasu stada, tada prvi put zamislio političko djelovanje koje je za njih obojicu bilo izvor nebrojenih nevolja. Ali najvećim dijelom Tiberijev je žar i revnost uspalio sam narod pozivajući ga natpisima na trjemovima, zidovima i spomenicima da vrati siromašnima javnu zemlju.
Plutarh, Tiberije Grakho, 8.
Ipak, zakon nije sastavio sam, nego je za savjetnike uzeo one od građana koju si bili prvi vrlinom i ugledom, među kojima su bili vrhovni svećenik Kras, tumač zakona Mucije Scevola koji je tada bio konzul i Tiberijev tast Apije Klaudije. I čini se da zakon protiv tolike nepravde i gramzivosti nikada nije bio napisan blaže i popustljivije. Jer ljudima koji bi trebali biti kažnjeni zbog neposlušnosti i uz plaćanje kazne ustupiti zemlju čije su plodove protuzakonito uživali, njima je samo naložio da napuste nepravedno stečene posjede pošto prime odštetu za njihovu vrijednost i da dopuste da i preuzmu oni od građana kojima je trebalo pomoći. No premda je to ispravljanje zala bilo tako obzirno, narod se, pustivši da prošlost padne u zaborav, zadovoljavao time da ubuduće bude siguran od takvih nepravda, ali bogati i imućni, koji su iz gramzivosti mrzili taj zakon, a iz ljutnje i svadljivosti njegova donosioca, pokušavahu odvratiti narod da ga ne potvrdi tvrdeći da Tiberije preraspodjelu zemlje uvodi radi rušenja ustavnog poretka i radi općeg prevrata.
Plutarh, Tiberije Grakho, 9.
Od zakona koje je predlagao nastojeći ugoditi narodu i skršiti senat jedan, koji se ticao osnivanja naseobina, dijelio je siromašnima javnu zemlju, drugi, koji se odnosio na vojsku, određivao je da se vojnicima odjeća nabavlja na javni trošak i da im se u tu svrhu ništa ne smije odbijati od plaće te da se ne smiju novačiti mlađi od sedamnaest godina; zakon o saveznicima davao je Italcima jednako biračko pravo kao rimskim građanima. Zakon o žitu određivao je za siromašne nižu tržišnu cijenu žita. Napokon bio je tu zakon o sudovima kojim se najviše okrnjio moć senata; jedino su, naime senatori, dotada presudama odlučivali u parnicama i zato su ulijevali strah narodu i vitezovima; ali Gajev zakon pridruži broju od tri stotine članova senata tri stotine novih iz viteškog staleža i donošenje presuda učini zajedničkom ovlasti svih šest stotina.
Plutarh, Gaj Grakho, 5.
