ANTIČKA SVAKODNEVNICA (izborna tema)

Video

Pogledaj kratke video zapise o temi koja se obrađuje u nastavnoj jedinici

Dionizije Sirakuški

Faros - Starogradsko polje

Atena: gradnja antičkog grada

Zima i proljeće u starom vijeku

Zabava u starom vijeku

Put, putnici i putovanja u starom vijeku

Rim – moć i slava

Izgubljeni grad gladijatora

Gladijatori

Links

Istražite na WEB-u

Život Atenjanke

3d Atena - dukewired.org

3d Atena - digitalsculpture.org

Digital Roman Forum

Antički Rim

Pompeji – grad zaustavljen u vremenu

Provala vulkana Vezuva

Priređivanje igara

Slom Spartakova ustanka

Gallery

Pogledaj dodatne fotografije s potpisima i izvorima koje još detaljnije pojašnjavaju nastavne sadržaje

Zanimljivosti

Izvori

Maketa Rima početkom 2. stoljeća

(Rim: Muzej Palatina. Foto: Mladen Tomorad, 2019.)


Slučajem, ili zbog careva zločinačkog čina, ne zna se (jer o jednom i drugom izvješćuju pisci), uslijedi nesreća teža i strašnija od svih koje silovitom vatrom iskušaše ovaj grad. Nasta najprije u onom dijelu cirka koji se dotiče brežuljaka Palatina i Celija. Tu, kroz dućane gdje se nalazila zapaljiva trgovačka roba, požar već u zametku snažan i tjeran vjetrom zahvati duljinu cirka; nije naime ondje bilo ni kuća ogradom zaštićenih, ni hramova zidovima opasanih, ni išta drugo što bi ga zadržalo. Oganj se širi sa žestinom, harajući najprije mjesta u nizini, zatim sukljajući k uzvisinama i opet prema dolje tako da je nesreća bila brža od svakog lijeka; uostalom, sam grad bijaše izložen njezinim udarcima svojim tijesnim, iskrivudanim putovima i nepravilnim ulicama kakav Rim bijaše u davnini. K tome žene koje jadikuju od straha, iznemogli starci i nejaka djeca od nespokoja, oni koji nastojahu da spase sebe ili druge, dok neki za sobom odvlače ili opet čekaju bolesne, gdje se jedni zaustavljaju, a drugi sreću naprijed, sve to pravi smetnje. I često, dok gledaju za sobom, već bijahu okruženi sprijeda ili sa strane; ako su pobjegli u susjedstvo, i to već bijaše zahvatila vatra, ili dalje na mjesta za koja smatrahu da su od nje udaljena, našli bi da su jednako izvrgnuta propasti. Najposlije, ne znajući od čega da se klone, kuda da se upute, ispunjahu ulice, ležahu po poljima. Neki, pošto izgubiše sav svoj imutak i sam kruh svagdanji, drugi opet iz ljubavi prema svojima koje nisu mogli ugrabiti smrti, pogiboše, iako im ništa nije stajalo na putu da se spase. I nitko se ne usuđivaše suzbijati požar; mnogi su, teško se grozeći, branili da se gasi, drugi opet na oči sviju bacahu glavnje, vičući da su ovlašteni na to, bilo da slobodnije pljačkaju, ili su to činili po zapovijedi. Neron je, za to vrijeme, boravio u Anciju i ne vrati se u Rim prije negoli se oganj približio njegovoj kući s pomoću koje bijaše spojio carski dvor s vrtovima Mecenatovim. Uza sve to, nije se moglo spriječiti da požar proguta i carsku palaču, i kuću, i sve naokolo. No, da utješi klonuli i odbjegli narod, otvori Martovo polje, građevine Agripine, štoviše i svoje vlastite vrtove. Podigne improvizirane kuće za ubogo mnoštvo. Iz Ostije i susjednih municipija dopremi životne namirnice, i cijenu žita snizi na čak tri sesterca. Ali sva ta popularnost promaši učinak jer se bio proširio glas da se u času kada je grad bio u plamenu popeo na kućnu pozornicu te opjevao propast Troje, uspoređujući sadašnju nesreću s velikim nevoljama u drevnoj starini. Istom šesti dan zaustavi se požar na podnožju Eskvilina, pošto porušiše zgrade na veliku prostoru da bi se njegovoj neprekidnoj žestini suprotstavila gola ravnica i tako reći prazni prostor neba. Još se nije bio utišao strah niti se vratila narodu nada, kadli se vatra nanovo rasplamsa; no jer je to bilo na više otvorenim mjestima grada, manje bude ljudskih žrtava; naprotiv, hramovi bogova i trijemovi određeni za zabavu postaše ogromnija ruševina. Taj požar pobudi više omraze jer bijaše izbio na Tigelinovu dobru u Emilijevoj četvrti. Činilo se da Neron teži za slavom kako bi podigao novi grad te ga prozvao svojim imenom. Doista je Rim podijeljen na četrnaest kotareva; od tih četiri ostaše netaknuta; tri bijahu sravnjena sa zemljom; od ostalih sedam preostaše tragovi napola zapaljenih zgrada u ruševnom stanju.
Tacit, Anali, XV.38-40.
Tko je bio Tacit? O čemu piše Tacit?

Svakodnevni život Grka

U pravo vrijeme dovedi ženu u kuću svoju, / Kad od trideset godina nisi ni mnogo mlađi, / Niti stariji mnogo, tada je ženidbe doba. / Četiri godine djevojka, pete neka se uda. / Djevojku uzmi, nju ćeš uputit u brižno kućanstvo. / Najbolje takvu, koja u susjedstvu stanuje blizu. / Oči otvori da se na radost drugom ne ženiš. / Ništa naime čovjek ne ugrabi bolje od žene, / Ako je dobra, ali ništa strašnije od zle: / Žena nezasita muža i bez vatre lako sažeže, / a kako on snažan bio i starost mu naprti rano.
Heziod, Djela i dani, 695-705.

Brakovi su se sklapali otmicom djevojaka, ali ne dok su još malene i nezrele za brak, nego kad su u punom cvatu svoje ljepote i posve zrele. Otetu bi preuzela ona koju nazivaju djeverušom, pa joj je ošišala glavu do kože, a onda, odjenuvši je u mušku gornju haljinu i sandale, položila je na slamaricu samu, bez svjetla. Tad bi joj mladoženja, niti pijan niti iznemogao nego trijezan, povečeravši kao uvijek na zajedničkom blagovalištu, krišom se ušuljavši, odriješio pojas djevojaštva i, podigavši je na ruke, prenio je na počivaljku. Pošto bi s njom proveo nedugo vrijeme, pristojno je odlazio u svoje uobičajeno prenoćište da ondje spava s drugim mladim ljudima. I tako je postupao i unaprijedak provodeći dan i počivajući noću sa svojim vršnjacima, a svoju nevjestu pohađajući kriomice uz svaku mjeru opreza, pun stida i straha da ga ne opazi netko od ukućana; ujedno se i mlada dovijala i pomagala mu kako da neprimjetno udese sastanak jednoga s drugim kad se prući prigoda. I to nisu činili samo kratko vrijeme; neki su tako i djecu dobili prije nego su što su za danjeg svijetla vidjeli svoje žene.
…Tako je starijemu mužu mlade žene bilo dopušteno, ako bi osjetio naklonost i poštovanje prema kojem lijepom i čestitom mladom čovjeku, da je uvede k njemu i da, kad je ona napuni plemenitim sjemenom, prihvati njihov porod kao da je njegov vlastiti. I opet, valjanu čovjeku koji je osjetio divljenje prema nekoj ženi zbog lijepe djece što ju je rodila mužu i zbog njezina čedna vladanja bilo je dopušteno da se uz pristanak muža sjedini s njom kao da tako sadi u zemlji rodnoj krasnim plodovima i tako čini da se rađaju dobra djeca u čijim će žilama teći krv plemenitih ljudi. Jer ponajprije Likurg nije smatrao djecu vlasništvom njihovih očeva nego zajedničkim vlasništvom države, pa stoga nije želio da njezini građani potječu od kakvih god, nego od najboljih roditelja.
Plutarh, Likurg, 15.

“A ako treba da se malo sjetim i ženske vrline onih koje će sad biti udovice, sve ću izreći kratkom preporukom. Velika će vam biti čast, ako ne zaostanete za prirodom svoga spola, te ako se među muškarcima bude što manje govorilo o vašoj vrlini i prijekoru.”
Tukidid, Povijest peloponeskog rata, II.45.

Tijelo djevojaka očeličio je trčanjem, hrvanjem i bacanjem diska i koplja da bi plod njihovih utroba, dobivši jedar zametak u jedrim tijelima, bolje sazrijevao, a one se same, podnijevši podro s jakošću, lakše i uspješnije borile s porođajnim bolima. Oslobađajući ih svake mekušnosti, razmažena odgoja i ženskastih navika, privikne djevojke da ništa manje nego momci idu u o ophodima samo u donjoj haljini i da na određenim svetkovinama plešu i pjevaju u nazočnosti mladića koji ih gledaju.
Odatle im je moglo nadoći na pamet i da govore i da misle onako kako se izvješćuje o Leonidinoj ženi Gorgi. Kad joj je, naime, neka, kako se čini, strana žena rekla: „Vi Lakonke jedine vladate muževima“, ona je odgovorila: „Ta jedine i rađamo muževe.“
U toj dobi već su se s njima već su se s njima počeli družiti njihovi ljubavnici, ugledni mladi ljudi.
Plutarh, Likurg, 17.

Ljubavnici dječaka dijelili su s njima njihov ugled i u jednom i u drugom smislu; i pripovijeda se, kad je jednom nekom dječaku za vrijeme borbe izmakla nelijepa riječ, da su poglavarstva kaznila globom njegova ljubavnika. Štoviše, premda je ta vrst ljubavi do te mjere bila kod njih dopuštena da su čak i lijepe i čestite žene ljubile djevojke, suparništva u ljubavni nije bilo, nego su oni koju su se zaljubili u iste osobe to radije uzimali za osnovu uzajamna prijateljstva i ustrajali su u zajedničkim naporima da onoga kojega ljube učine što je moguće savršenijima.
Plutarh, Likurg, 18.

Pa kao što vojskovođe imaju svaki svoju vojsku, tako je svaki obrt imao postrojeno mnoštvo prostih nadničara kao oruđe za rad majstorima onako kako je to tijelo duši, tako da su potrebe tih pothvata tako reći svakoj dobi i prirodnoj sposobnosti dijelile i razdavale ono obilje.
Plutarh, Periklo, 12.

Dječaci su također učili da se služe govorom čije je retkost bila praćena ljupkošću i koji je mnogo pažljiva razmatranja sažimao u malo riječi. ... „a ja vidim da lakonski govor, premda se čini kratkim, još kako pogađa u srce stvari i opčinjava um slušateljstva.“
Plutarh, Likurg, 19.

Svakodnevni život Rimljana

„Ovo je nedragi grob drage žene. Voljela je muža svim srcem. Rodila je dva sina. Jednog od njih ostavlja na zemlji, drugog pod zemljom. Bila je dražesna govora i elegantna koraka. Skrbila je za kuću. Plela je vunu. To je sve što se ima reći.“
Izvor: Mary Beard, SPQR – Povijest starog Rima. Zagreb: Školska knjiga, 2018.: 272.

Bio je i nadziratelj svetih djevica zvanih Vestalke. Numi se, naime, pripisuje i posvećenje djevica vestalki i uopće štovanje i čašćenje vječne vatre koju one čuvaju, bilo zato što je biće vatre, čisto i neiskvareno, povjerovao neoskvrnutim i neokaljanim osobama, ili zato što ga je kao neplodno i jalovo dovodilo u vezu s djevičanstvom ... Neki drže da svete djevice ne bdiju ni nad čime drugim osim vječne vatre; neki opet tvrde da se kod njih kriju neki sveti predmeti koje drugi ne smiju vidjeti.
Plutarh, Numa Pompilije, 119.9.

Da ne bi ostavio neiskorišteno nijedno sredstvo za pljačkanje, otvorio je u svojoj palači bludilište, uredivši prema dostojanstvu mjesta veći broj soba gdje su ugledne gospođe i slobodni dječaci morali stajati na službu; tada je poslao okolo po trgovima i bazilikama svoje sluge da pozivaju mlade i stare ljude na zabavu.
Svetonije, Kaligula, 41.1.

Slučajem, ili zbog careva zločinačkog čina, ne zna se (jer o jednom i drugom izvješćuju pisci), uslijedi nesreća teža i strašnija od svih koje silovitom vatrom iskušaše ovaj grad. Nasta najprije u onom dijelu cirka koji se dotiče brežuljaka Palatina i Celija. Tu, kroz dućane gdje se nalazila zapaljiva trgovačka roba, požar već u zametku snažan i tjeran vjetrom zahvati duljinu cirka; nije naime ondje bilo ni kuća ogradom zaštićenih, ni hramova zidovima opasanih, ni išta drugo što bi ga zadržalo. Oganj se širi sa žestinom, harajući najprije mjesta u nizini, zatim sukljajući k uzvisinama i opet prema dolje tako da je nesreća bila brža od svakog lijeka; uostalom, sam grad bijaše izložen njezinim udarcima svojim tijesnim, iskrivudanim putovima i nepravilnim ulicama kakav Rim bijaše u davnini. K tome žene koje jadikuju od straha, iznemogli starci i nejaka djeca od nespokoja, oni koji nastojahu da spase sebe ili druge, dok neki za sobom odvlače ili opet čekaju bolesne, gdje se jedni zaustavljaju, a drugi srću naprijed, sve to pravi smetnje. I često, dok gledaju za sobom, već bijahu okruženi sprijeda ili sa strane; ako su pobjegli u susjedstvo, i to već bijaše zahvatila vatra, ili dalje na mjesta za koja smatrahu da su od nje udaljena, našli bi da su jednako izvrgnuta propasti. Najposlije, ne znajući od čega da se klone, kuda da se upute, ispunjahu ulice, ležahu po poljima. Neki, pošto izgubiše sav svoj imutak i sam kruh svagdanji, drugi opet iz ljubavi prema svojima koje nisu mogli ugrabiti smrti, pogiboše, iako im ništa nije stajalo na putu da se spase. I nitko se ne usuđivaše suzbijati požar; mnogi su, teško se grozeći, branili da se gasi, drugi opet na oči sviju bacahu glavnje, vičući da su ovlašteni na to, bilo da slobodnije pljačkaju, ili su to činili po zapovijedi. Neron je, za to vrijeme, boravio u Anciju i ne vrati se u Rim prije negoli se oganj približio njegovoj kući s pomoću koje bijaše spojio carski dvor s vrtovima Mecenatovim. Uza sve to, nije se moglo spriječiti da požar proguta i carsku palaču, i kuću, i sve naokolo. No, da utješi klonuli i odbjegli narod, otvori Martovo polje, građevine Agripine, štoviše i svoje vlastite vrtove. Podigne improvizirane kuće za ubogo mnoštvo. Iz Ostije i susjednih municipija dopremi životne namirnice, i cijenu žita snizi na čak tri sesterca. Ali sva ta popularnost promaši učinak jer se bio proširio glas da se u času kada je grad bio u plamenu popeo na kućnu pozornicu te opjevao propast Troje, uspoređujući sadašnju nesreću s velikim nevoljama u drevnoj starini. Istom šesti dan zaustavi se požar na podnožju Eskvilina, pošto porušiše zgrade na veliku prostoru da bi se njegovoj neprekidnoj žestini suprotstavila gola ravnica i tako reći prazni prostor neba. Još se nije bio utišao strah niti se vratila narodu nada, kadli se vatra nanovo rasplamsa; no jer je to bilo na više otvorenim mjestima grada, manje bude ljudskih žrtava; naprotiv, hramovi bogova i trijemovi određeni za zabavu postaše ogromnija ruševina. Taj požar pobudi više omraze jer bijaše izbio na Tigelinovu dobru u Emilijevoj četvrti. Činilo se da Neron teži za slavom kako bi podigao novi grad te ga prozvao svojim imenom. Doista je Rim podijeljen na četrnaest kotareva; od tih četiri ostaše netaknuta; tri bijahu sravnjena sa zemljom; od ostalih sedam preostaše tragovi napola zapaljenih zgrada u ruševnom stanju.
Tacit, Anali, XV.38-40.

Dok se naime pričinilo, da su Heleni osobiti vješti u izgradnji gradova, jer su vodili računa o ljepoti i utvrđenosti mjesta, o lukama i plodnosti zemlje, Rimljani su se ponajviše pobrinuli za ono, što su ovi zanemarili, tj. za taracanje putova, za dovođenje vode (vodovode), i za podzemne kanale, koji mogu isprati gradsku nečist i odvoditi je u Tiber. Popločiše i putove prema selu poduzevši i prokapanja brežuljaka i zasipavanja jaruga tako, da su teretna kola mogla prihvaćati terete lađa. Podzemni kanali, presvođeni jednako tesanim kamenom, ostavili su neke putove, dobre za prolaz sa sijenom. Količina vodovodom dovedene vode je tolika, da kroz grad i podzemne kanale teku rijeke, a gotovo svaka kuća ima vodene spremice, vodoskoke i obilje česmi, u što je osobitu brigu uložio Marko Agripa [Marko Vipsanije Agripa bio je Augustov prijatelj], koji je ukrasio grad i mnogim drugim ukrasnim djelima. (...) Tako su na pr. Pompej, božanski Cezar, August i Augustovi sinovi i prijatelji, žena i sestra nadmašili svaku brigu kao i trošak za građevine. Najviše tih građevina ima Martovo polje, koje je k svojoj prirodnoj ljepoti pridružilo i po smišljenoj osnovi stvoren ukras. (...) U blizini tog polja nalazi se i drugo polje, i uokolo njega čitavo mnoštvo trijemova, i gajeva, i tri kazališta, tako da se može pričiniti sitnicom opisivanje ostaloga grada. Zato što su držali to mjesto najdoličnijim, podigli su na njemu spomenike najznamenitijim muževima i ženama. Od njih je najvredniji da se spomene tzv. mauzolej, velik humak uz rijeku, podignut na visoku kamenu temelju od bijela mramora, koji je sve do vrha pokriven uvijek zelenim drvećem. Na samomo vrhu nalazi se mjeden kip cara Augusta, a ispod humka je grobnica Augustova, zatim njegovih rođaka, i prijatelja. Odostrag pak se nalazi veliki gaj, koji ima divne trijemove. U sredini polja je mjesto, gdje je on spaljen, okruženo zidom od bijela mramora, i unaokolo opasano željeznom ogradom, dok je s unutarnje strane zasađeno crnim topolama. Ako bi tko opet pošao na stari trg i vidio pored njega nanizan jedan trg za drugi, pa kraljevske trijemove i hramove, ako bi usto još vidio i Kapitol i umjetnička djela na njemu, zatim ona na Palatinskom brežuljku i u Livijinu šetalištu, mogao bi lako zaboraviti ono, što se nalazi izvan trga. Takav je Rim.
Strabon, Geografija, V.3.8)

Tri puta sam priredio svečane gladijatorske igre u svoje ime, a pet puta u ime svojih sinova ili unuka; u tim se igrama do konačne odluke borilo oko 10 000 ljudi. Dva puta u svoje ime, a treći put u ime svoga unuka dadoh da se za narod izvede borba atleta odasvud dozvanih. Javne sam igre priredio u svoje ime četiri puta, a umjesto drugih poglavarstvenika dvadeset i tri puta. Uime Zbora petnaestorice, kao njegov predstojnik, priredio sam sa sudrugom u službi Markom Agripom stogodišnje javne igre za konzula Gaja Furnija i Gaja Silana. Kao trinaesti put konzul, prvi sam dao izvesti javne igre u čast Marsa Osvetnika, što su ih poslije toga vremena tijekom slijedećih godina priređivali sa mnom konzuli prema odluci senata. Dvadeset i šest puta sam naredio da se za narod u moje ime ili mojih sinova i unuka izvedu borbe s afričkim zvijerima u cirku, na trgu ili u amfiteatrima, pri čemu je ubijeno oko 3500 zvijeri. Za narod sam dao izvesti s onu stranu Tibera, gdje je sada gaj Cezarâ, prikaz pomorske bitke, pošto sam zapovjedio da se iskopa dno dugo 1800 stopa, a široko 1200 stopa. Tu je vodilo bitku trideset brodova s kljunovima, troveslarki i doveslarki, te više manjih brodova. Na tim brodovima borilo se, osim veslača, oko 3000 ljudi.
Djela božanskog Augusta - Ankirski spomenik, 22-23.