GRČKA I RIMSKA MITOLOGIJA - BOGOVI, KULTOVI, SVETKOVINE (izborna tema)
Pogledaj kratke video zapise o temi koja se obrađuje u nastavnoj jedinici
Bogovi vatre
Hefest
Grčka mitologija
Eluzijnske misterije
Putevima sv. Petra i Pavla
Pogledaj dodatne fotografije s potpisima i izvorima koje još detaljnije pojašnjavaju nastavne sadržaje
Tezej ubija Minotaura
Boston: Muzej lijepih umjetnosti. (Foto: Mladen Tomorad, 2005.) Jedan od najvećih junaka grčke mitologije bio je Tezej, legendarni kralj Atene. U mitskom razdoblju atenske povijesti Atika je morala za danak slati kretskom kralju Minoju sedam mladića i sedam djevojaka. Njih je Minoj prepuštao čudovišnom Minotauru, čovjeku s glavom bika. On je živio u labirintu Knosa. Tezej je odlučio ubiti čudovište i tako osloboditi Atenu teškoga danka. U njega se zaljubila Minojeva kći Arijadna i odlučila mu je pomoći da ubije Minotaura. Dala mu je mač i klupko konca čiji je jedan kraj privezao za ulaz u labirint. Dok je lutao u potrazi za Minotaurom, odmotavao je klupko. Napokon je naišao na čudovište koje ga je pokušalo ubiti rogovima. Tezej je bio spretniji i mačem je usmrtio Minotaura. Iz labirinta je uspio izaći namatajući konac. Sa sobom je poveo Arijadnu koju je kasnije morao predati bogu Dionizu. Na povratku kući zaboravio je u hitnji promijeniti jedra kako je dogovorio s ocem Egejem. Crna žalobna jedra trebalo je zamijeniti bijelima u znak pobjede. Kad je Egej opazio crna jedra, u očaju se bacio s visoke stijene u more koje je po njemu prozvano Egejskim
Heraklo ulazi na Olimp gdje ga dočekuje Atena (lijevo), Apolon koji u ruci drži liru, te Artemida
(Kopenhagen: Nacionalni muzej. Foto: Mladen Tomorad, 2014.) On je jedan od najpoznatijih junaka starogrčkih mitova. Bio je sin vrhovnoga grčkog boga Zeusa i smrtnice Alkmene. Posjedovao je nadljudsku snagu. Još je u kolijevci usmrtio dvije velike zmije koje je protiv njega poslala ljubomorna Zeusova supruga Hera. Od nebrojenih njegovih junaštava, ističu se dvanaest zadataka koje je morao obaviti po nalogu kralja Mikene Euristeja kako bi se očistio od ranijih grijeha. Tako je ubio lava koji je imao neprobojnu kožu. Usmrtio je golemo čudovište Hidru s tijelom zmije i devet zmajskih glava. Otjerao je ptice koje su imale pandže i perje od tvrde mjedi i ugnjetavale ljude. Uhvatio je košutu zlatnih rogova i mjedenih nogu koja je bila veoma plaha i izuzetno hitra. Ulovio je gorostasnoga vepra koji je golemim očnjacima ubijao stoku i ljude. Lukavstvom je očistio silne staje kralja Augija. Uhvatio je i ukrotio divljega bika na Kreti. Oteo je ljudožderske konje kralja Diomeda. Ukrao je stado Gerionu, divu s tri tijela. Osvojio je pojas amazonske kraljice Hipolite. Iz podzemnoga svijeta doveo je Kerbera, gorostasna psa s tri glave, zmijama oko vrata i zmajskom glavom na kraju repa. Na kraju je iz vrtova božanskih Hesperida donio tri zlatne jabuke sa stabla koje je bilo svadbeni dar božici Heri za njezino vjenčanje s bogom Zeusom
Ahilej i Aij igraju igru na ploči prije odlaska u trojanski rat
(Berlin: Muzej starina. Foto: Mladen Tomorad, 2011.) Najglasovitiji grčki borac pod Trojom bio je Ahilej. On je bio sin kralja Peleja i morske božice Tetide. Ahilejeva majka znala je za proročanstvo da će njezin sin biti stavljen pred izbor dugoga života bez slave ili kratkog život slavnoga junaka. Kako bi ga učinila neranjivim, uronila ga je kao maloga dječaka u vode podzemne rijeke Stiksa. Tako mu je cijelo tijelo pokrio nevidljiv oklop, osim pete za koju ga je držala uranjajući ga. Ahilej je izrastao u snažnog mladića. U grčko-trojanskom ratu ubio je u boju amazonsku kraljicu Pentesileju koja se borila na strani Troje. Usmrtio je i najvećega trojanskog junaka Hektora koji mu je ubio najboljeg prijatelja. Jednom prigodom Ahilej je htio prodrijeti u Troju kroz dveri koje je čuvao sâm bog Apolon. Ahilej mu je zaprijetio da će ga probosti kopljem i Apolon je uzmaknuo. Apolon se osvetio za nanesenu uvredu. Potražio je Parisa, sina trojanskoga kralja Prijama. Rekao mu je da strijelom nanišani Ahilejevu petu. Ahilej je od zadobivene rane iskrvario. Prije smrti prokleo je Apolona i Troju. Danas se izraz Ahilejeva peta rabi kako bi se označila nečija slaba, ranjiva strana
Odisej i Penelopa
New York: Metropolitanski muzej umjetnosti. (Foto: Mladen Tomorad, 2005.) Odisej je bio najlukaviji i najmudriji među grčkim junacima. Slavu je stekao još prije početka grčko-trojanskog rata jer je na stranu Grka uspio pridobiti junaka Ahileja. Završetkom rata otplovio je kući na Itaku. Na početku putovanja zaustavio se na otoku Latofagu gdje je njega i njegovu posadu zarobio kiklop Polifem, Posejdonov sin. Div je bio ljudožder i pojeo je šestoricu Odisejevih sudrugova. Odisej ga je uspio opiti vinom i oslijepiti velikim kolcem. Potom je Odisej pobjegao iz kiklopske spilje s preživjelim prijateljima. Posejdon je iz osvete kaznio Odiseja na dugogodišnje lutanje morem. Tijekom putovanja Odisej je boravio kod čarobnice Kirke. Susreo je i sirene, morska bića sa ženskom glavom i ptičjim tijelom. Sirene su svojim neodoljivim zavodljivim pjevanjem navodile pomorce na pogibeljna mjesta. Dio Odisejeve posade izgubio se nastojeći pobjeći od nemani Skile i vira Haribde. Nakon povratku u Itaku Odisej je ubio prosce svoje žene Penelope koji su mu uništili i osiromašili zemlju. Tako je završilo Odisejevo lutanje i on je opet zavladao svojim kraljevstvom
Hramovi Saturna i Vespazijana na rimskom forumu
(Foto: Mladen Tomorad, 2019.) Saturn je bio rimsko božanstvo obnavljanja i bogatstva, poljodjelstva i pravila građanskoga života. Bio je otac Jupitera, Neptuna i Plutona. Posvetili su mu posebne svečanosti nazvane Saturnalije. Isprva su se slavile samo jedan dan (19. prosinca), a od kasne Republike proslava je trajala od 17. do 23. prosinca svake godine. Tada je u rimskoj državi zavladalo veselje. Škole, radionice, uredi i sudnice bi se zatvarali. Rad i svako neprijateljstvo tih su dana zamijenile gozbe na kojima se uživalo u jelima i pićima, plesu, kockanju, međusobnom darivanju. Robovi su nakratko postali slobodni, a čak su ih na glavni dan Saturnalija služili njihovi gospodari. Ovom su svetkovinom Rimljani odavali počast legendarnom zlatnom dobu Saturnove vladavine kad nije bilo privatnog vlasništva niti robova. Starunov je hram podignut vjerojatno početkom 5. stoljeća pr. Kr. Vespazijanov hram izgrađen je u čast cara koji, umrijevši nakon desetogodišnje vladavine, bio proglašen bogom. Pravo proglašenja umrloga vladara bogom imao je senat
Grčki bogovi
50. Imena gotovo svih bogova došla su iz Egipta u Grčku. Da su ona barbarskog porijekla, otkrio sam sâm u svojim ispitivanjima: mislim da su ponajviše stigla iz Egipta. Naime, u zemlji Egipćana oduvijek postoje imena ne samo Posejdona i Dioskura, o kojima sam prije govorio, nego i Here, Hestije, Temide, Harata, Nereida i ostalih bogova. Govorim ono što govore i sami Egipćani. Mislim da su Pelazgi dali imena bogovima za koja Egipćani kažu da ih ne poznaju, osim Posejdonova: za tog su boga čuli od Libijaca. Nitko osim Libijaca nije od davnina imao ime za Posejdona, a oni oduvijek poštuju ovoga boga. A Egipćani nemaju uopće običaj slavljenje junaka.
51. To i mnoge druge stvari, koje ću spominjati, Grci su kao običaj preuzeli od Egipćana: no oni nisu naučili od Egipćana praviti Hermove kipove s podignutim udom nego od Pelazga, a od ovih su to preuzeli Atenjani, pa zatim od njih i ostali. ...
52. Pelazgi su ranije prinosili sve žrtve uz molitve bogovima, kako sam saznao iz razgovora u Dodoni, a da pri tome nisu izgovarali ni ime ni nadimak nijednog od njih: još nisu bili čuli za njih. A nazivali su ih bogovima zato što su za sve stvari uveli poredak i jer su sve pravo podijelili. Zatim, nakon mnogo vremena, saznali su za imena ostalih bogova koja su došla iz Egipta, a još mnogo kasnije čuli su i za Dionisa; nakon toga vremena pitali su u vezi s imenima proročište u Dodoni: to se proročište smatra najstarijim od svih proročišta u Grčkoj, a u to je doba bilo jedino. Kad su, dakle, Pelazgi pitali proročište u Dodoni da li da prihvate imena koja su došla iz barbarskih krajeva, proročište je odgovorilo neka ih prihvate. Otad su prinosili žrtve izgovarajući imena bogova. Njih su od Pelazga kasnije preuzeli Grci.
Herodot, Povijest II.50-52.
