Huni u očima suvremenika

Amijan Marcelin (o. 330.-395.) posljednji je veliki rimski povjesničar. Premda Grk iz Antiohije, glavnoga grada Sirije, svoje je povijesno djelo, koje se bavilo događajima od 96. do 378. godine, napisao na latinskome jeziku. Sačuvano je za razdoblje od 353. do 378. godine. Marcelinu je u nepristranom prikazivanju događaja, s pažljivo ocrtanim glavnim ličnostima, uzor bio Kornelije Tacit. Odabrani odlomak pruža svjedočanstvo o životu Huna u 4. stoljeću i o tome kako su Hune doživljavali Rimljani.

(...) Pleme Huna, slabo poznato u starim zapisima, obitavajući iza Meotskih močvara uz ledeni ocean, premašuje svaku mjeru divljaštva. Budući da ondje od samoga rođenja djeci željezom duboko zarezuju obraze kako bi se bujnost dlaka, koja se pravodobno pojavljuje, oslabila naboranim brazgotinama, stare golobradi i bez ikakve ljepote, slični uškopljenicima, zbijenih i jakih udova i debelih vratova, čudesno nakazni i izobličeni da bi ih smatrao dvonožnim zvijerima ili kao da su grubo otesani panjevi oblikovani za ograđivanje mostova. A u ljudskome obličju, premda ružni, tako su u načinu života surovi da ne trebaju ni vatru niti ukusna jela, već se hrane korijenjem divljih biljaka i polusirovim mesom kojegod živinčadi, koje, umetnuto između svojih bedra i leđa konja, zagriju prolaznom toplinom. Nikad nisu zaštićeni nikakvim građevinama, nego ih se klone poput grobnica koje su odijeljene od svakidašnje uporabe. Jer, kod njih se ne može naći čak ni koliba natkrovljena trstikom. Nego, skitnički putujući planinama i šumama, od djetinjstva se navikavaju da trpe studen, glad i žeđ. Vani ne ulaze u kuće (osim ako ih ne natjera krajnja nužda), jer drže da nisu sigurni dok borave pod krovovima. Pokrivaju se lanenom odjećom ili sašivenom od krzna šumskih miševa: i nije im jedno ruho kućno, a drugo javno. Ali tunika izblijedjele boje jednom metnuta o vrat ne skida se ili mijenja prije nego što se, dugotrajnim trošenjem iskidana, ne raspadne u prnje. Glave pokrivaju svinutim kapama, zaštićujući dlakave noge jarećim kožama, a njihove cipele nisu udešene po nikakvim kalupima i brane im da hodaju slobodnim koracima. Iz toga su razloga slabo prilagođeni za pješačke bojeve, no gotovo su prilijepljeni za konje, izdržljive doduše, ali nakazne, a katkad sjedeći na njima po ženski, obavljaju uobičajene zadaće. S njih svatko u tome narodu obnoć i obdan kupuje i prodaje, uzima hranu i piće, te priginjući se uskome vratu životinje, zapada u dubok san sve do raznolikih snova. I kad se odredi vijećanje o ozbiljnim stvarima, u takvome se stanju svi zajednički savjetuju. A nisu vođeni nikakvom kraljevskom strogošću, već zadovoljni neuređenim vodstvom poglavica, probijaju se kroz štogod da naiđu. Katkad se bore i izazvani, ulazeći u boj kao klin, uz raznolike glasove koji strašno ječe. A kako su radi hitrine laki i nenadani, tako iznenada navaljaju hotimice raspršeni i u neuređenu poretku raštrkaju se uz užasno krvoproliće, te ih se zbog silne brzine ne vidi niti da napadaju bedem niti da pljačkaju neprijateljski tabor. I stoga bi ih lako prozvao najžešćim ratnicima od svih, jer se bore izdaleka oružjem koje se hita od zašiljenih kostiju umjesto šiljastoga vrška, sklopljenim čudesnom vještinom, i, pošto prevale razmak, izbliza mačem bez obzira po sebe. A dok se čuvaju ozljeda od neprijateljskih oštrica, sapliću uvijanim dronjcima da, zaplevši udove protivnika, uskrate mogućnost jahanja ili koračanja. Nitko kod njih ne ore niti se ikada dotiče ručice pluga. Jer, svi lutaju bez stalnih sjedišta i bez ognjišta ili zakona ili postojanoga načina života, uvijek slični bjeguncima, zajedno s kolima u kojima stanuju: supruge im u njima tkaju ogavnu odjeću, i združuju se s muževima, rađaju i othranjuju djecu sve do zrelosti. I nitko kod njih upitan ne umije odgovoriti odakle potječe, začet na jednome mjestu, rođen daleko i odgajan još dalje. U primirjima su nevjerni i nepostojani, veoma povodljivi za svakim daškom nove nade koja iskrsne, prepuštajući sve nadasve nagloj pomami. Poput nerazumnih su životinja sasvim nesvjesni što je pošteno ili nepošteno, prevrtljivi i podmukli, nikada zaokupljeni štovanjem ničije vjere ili praznovjerja, plamte neizmjernom žudnjom za zlatom, toliko promjenljivi i gotovi da se razgnjeve da se istoga dana više puta bez ičija podbadanja često odvrgnu od saveznika i isto tako udobrovolje, iako ih nitko ne smiruje.

Opsada Carigrada

Avarsko-slavenska opsada istočnorimske prijestolnice imala je odlučiti sudbinu Carstva. U isto vrijeme su i Perzijanci uprli da skrše Carstvo, prodrijevši nadomak Carigrada s azijske strane. Prve avarske čete stigle su pred Carigrad 29. lipnja 626. godine. Mjesec dana kasnije došao je i sam kagan na čelu glavnine vojske. Prvi se napad odigrao 31. srpnja, a odlučujući 7. kolovoza. Sljedeći su se dan, nakon teškoga poraza, posljednje avarske postrojbe povukle. Carigrad je bio spašen. Odlomak o opsadi preuzet je iz tzv. Uskrsne kronike nepoznata bizantskog spisatelja iz Carigrada koji je živio u prvoj polovici 7. stoljeća. U njoj se navode događaji od stvaranja svijeta do 629. godine (sačuvano do 628.).

(...) Tu dakle postavi [kagan] glavninu svoje vojske, rasporedivši prema ostalom dijelu zida Slavene. Napadao je neprekidno od zore do jedanaestoga sata, i to najprije s pješaštvom od neoklopljenih Slavena, a onda s oklopljenim pješaštvom iz drugog bojnog reda. Pred sumrak postavi i nekoliko ratnih sprava i kornjača na prostoru od Brahijala pa do Brahijala. Sutradan ponovno postavi mnoštvo ratnih sprava, sve jednu uz drugu, prema onom dijelu [zida] koji je napadao, tako da su branitelji bili prisiljeni da ogroman broj sprava postave s unutrašnje strane zida, dok su istovremeno pješaci svakog dana vodili međusobne okršaje i naši, postavši Božjom pomoći nadmoćni, potisnu neprijatelje daleko. Načini [kagan] bacače kamenja i izvana ih obloži kožom. Na prostoru od Poliandrijskih vrata do vrata sv. Romana sagradi dvanaest opsadnih kula, visokih gotovo do zaštitnoga kruništa bedema, i obloži ih kožom. Građanima u pomoć priteknu i mornari koji se zatekoše u gradu. Jedan od ovih mornara podigne jarbol i o njega objesi čamac da bi s pomoću njega palio neprijateljske opsadne kule. Ovoga mornara, koji je dosta štete nanio neprijatelju, pohvali preslavni predstojnik Bon. (...) Iste noći u svanuće drugoga dana njihovim čamcima od jednoga debla ne pođe za rukom da umaknu našoj straži i da prijeđu [Perzijancima] * * * potope i pobiju sve Slavene koji se nađoše u čamcima od jednoga debla. I Armenci prijeđu blahernski zid i bace vatru u trijem koji se nalazi uz crkvu sv. Nikole. I oni Slaveni, koji su bježali plivajući od čamaca od jednoga debla i koji su zbog vatre pomislili da na obali stoje Avari, bijahu poubijani od Armenaca čim ondje isplivaše. Izvjestan manji dio ostalih Slavena koji su plivajući bježali, čim iziđoše na mjestu gdje se nalazio bezbožni kagan, po njegovoj zapovijedi bijahu poubijani. I voljom Božjom, posredništvom naše Gospe Bogorodice, u jednome trenutku snađe ga [kagana] poraz na moru. Naši izvuku sve čamce od jednoga debla na suho i kad se to tako odigralo, prokleti kagan se vrati u svoj logor, i ukloni od zida ratne sprave koje je tamo bio postavio, i nasip koji je bio izgradio, i poče rušiti opsadne kule koje je bio podigao, i noću zapali svoj logor i opsadne kule i, skupivši s kornjača kože, povuče se. Po kazivanju nekih, Slaveni su se, vidjevši što se dogodilo, bili podigli i povukli pa zbog toga da je i prokleti kagan bio prisiljen povući se i vratiti ih. (...)

Protufranački ustanak donjopanonskog kneza Ljudevita

Iako izvori navode prve hrvatske kneževe kao kneževe Donje Panonije, tj. Dalmacije i Liburnije, što je u potpunosti bilo u skladu s onovremenim shvaćanjem i prihvaćanjem antičkog nazivlja, mi danas s pouzdanjem možemo govoriti da su Borna i Ljudevit bili kneževi Hrvata. Iako obojica u franačkoj sferi utjecaja, nastaloj nakon mira u Aachenu, zbog lošeg postupka franačkih zapovjednika Ljudevit se je odlučio na ustanak. Sama činjenica da anali franačke države bilježe na više mjesta tegobe koje su Franci imali zbog Ljudevitova ustanka govori nam da je ustanak uistinu bio od velike važnosti ne samo za Hrvate nego i same Franke.

Godine 818. Kad je car, vraćajući se [iz grada Angersa] preko Rouena, Amiensa i Cambraia u Aachen, gdje je imao zimovati, stigao u Heristal, dadoše mu u susret poslanici bene­ventskoga kneza Sigona predavajući mu darove i ispričavajući svog kneza zbog ubojstva njegova prethodnika, kneza Grimoalda. Tu bijahu poslanici i drugih naroda, naime Bodrica, Borne, gadskoga kneza, i Timočana, koji su nedavno napustili savez s Bugarima i pristupili našoj zemlji. Ujedno bijahu tu i poslanici Ljudevita, kneza Donje Panonije, koji je pripremao prevrat pa je kušao optužiti Kadolaha, grofa i zapovjednika Furlanske marke, zbog okrutnosti i bahatosti. Kad ih je tu saslušao i otpustio, car krene u Aachen, da ondje prezimi.

Godine 819. U mjesecu srpnju održan je sabor u dvorcu Ingelheimu i nakon neuspjele vojne vratila se gotovo neobav­ljena posla vojska, koja je zbog Ljudevitove pobune bila iz Italije poslana u Panoniju. Ljudevit se uzoholi pa pošalje posla­nika k caru [Ludoviku], kao da traži mir, ali je iznosio neke uvjete i obećavao, da će izvršiti, što mu se naredi, ako ti uvjeti budu ispunjeni. Kad ih car nije prihvatio, već mu preko svojih poslanika iznio druge, Ljudevit je smatrao, da mu je najbolje, ako ustraje u započetom izdajstvu. Zato posla svuda naokolo poslanike i stade poticati na rat narode u svom susjedstvu. I Timočane, koji su bili napustili savez s Bugarima i željeli doći pod cara i podvrći se njegovoj vlasti, tako pridobije i lažnim uvjeravanjem namami, neka to ne provedu, da je taj narod napustio svoj naum i postao saveznik i pomagač njegova izdaj­stva. Kad se vojska povratila iz Panonije, Kadolah, vojvoda furlanski, razbolje se od groznice i umre u svojoj krajini. Nasli­jedi ga Balderih, koji uđe u korutanski kraj, što je pripadao njegovoj upravi. Tu naiđe na Ljudevitovu vojsku pa je s malom četom napadne, dok je išla uz rijeku Dravu. Više njih ubije, a ostale natjera u bijeg i istjera iz te pokrajine.

A dalmatinski knez Borna sukobi se kod rijeke Kupe s Ljudevitom, koji je išao na nj s velikom vojskom. U prvom Sukobu napuste Bornu Gačani, ali se on ipak spasi jer ga je obranila i zaštitila njegova tjelesna straža. U tom boju pogine Dragomuž, Ljudevitov tast, koji je u početku odmetništva bio napustio svoga zeta i pristao uz Bornu. Kad su se Gačani vratili kući, Borna ih ponovo pokori.

Našavši zgodnu priliku, Ljudevit u mjesecu prosincu pro­vali s jakom vojskom u Dalmaciju i stade je pustošiti ognjem i mačem. Kad je Borna vidio da mu nikako nije dorastao, zatvori sve svoje u utvrde pa je s izabranom četom navaljivao sad s leda, sad s boka te je i danju i noću zadavao jade Ljude­vitovim. četama, gdje god je mogao, i nije mu dao, da se neka­žnjeno kreće po njegovoj pokrajini. Naposljetku, pošto mu je nanio teške gubitke, ubio naime 3.000 vojnika njegove vojske, oteo mu 300 ili više konja i usto mu razgrabio prtljagu i razno­vrsni plijen, prisili ga, da se povuče iz njegove zemlje. O tim događajima dade izvijestiti cara preko svojih poslanika.

Godine 820. U mjesecu siječnju održan je na istom mjestu [u Aachenu] sabor, na kojem je u vezi s Ljudevitovim odmetni­štvom odlučeno, da se u isto vrijeme pošalju s tri strane tri vojske, da opustoše njegovu zemlju i obuzdaju njegovu drskost. I Borna je, najprije preko poslanika, a zatim lično došavši, savjetovao, što bi po njegovu mišljenju trebalo učiniti.

Čim je po izmaku zime trava mogla pružiti krmu stoci, te tri vojske budu poslane protiv Ljudevita. Jedna je od njih ušla iz Italije preko Noričkih Alpa, druga preko pokrajine Karantanije, a treća preko Bavarske i Gornje Panonije. Dvije vojske, tj. desna i lijeva, ušle su kasnije, jer je jednu zadržavao prije­laz preko Alpa i otpor neprijateljske vojske, a drugoj je bila smetnja dug put i rijeka Drava, koju je trebalo prijeći. Srednju pak vojsku, koja je ulazila kroz Karantaniju, iako joj je na tri mjesta pružen otpor, posluži bolja sreća. Triput je pobijedila neprijatelja, prešla je Dravu te brže stigla na određena mjesta. Protiv toga Ljudevit nije poduzeo ništa, nego se sa svojima samo držao u utvrđenom gradu, koji je bio podigao na strmom brdu. Kaže se, da ni sam ni preko svojih poslanika nije s njima vodio nikakav razgovor ni o ratu ni o miru. Kad su se te vojske združile, pustošile su ognjem i mačem gotovo čitavu zemlju pa se, ne pretrpjevši nikakav teži gubitak povratiše kući. Ipak je ona vojska, koja je putovala preko Gornje Panonije, pri prije­lazu preko rijeke Drave teško stradala od proljeva zbog nezdrava kraja i vode, pa je od te bolesti izginuo znatan njen dio. Te su tri vojske bile sakupljene iz Saske, istočne Franačke, Alemanije, pa iz Bavarske i Italije. Kad su se povratile kući, predadoše se Balderihu Kranjci, koji stanuju oko rijeke Save i gotovo su susjedi Furlanima. To isto pobrinuše se da urade i oni Korutanci, koji su se bili odmetnuli od nas i pristali uz  Ljudevita.

Godine 821. U mjesecu veljači održan je sabor u Aachenu i na njemu se raspravljalo o ratu s Ljudevitom. Određene su tri vojske, da idućeg ljeta naizmjence pustoše polja izdajnika.

Međutim umre dalmatinski i liburnijski knez Borna. Na molbu naroda i uz carev pristanak za njegova nasljednika bi postavljen njegov nećak po imenu Vladislav.

Gradeškog patrijarha Fortunata neki njegov svećenik po imenu Tiberije optuži kod cara, da je bodrio Ljudevita, neka ustraje u izdaji, koju je započeo, i da ga je podupirao šaljući mu majstore i zidare, da mu utvrđuju tvrđave. Zbog toga mu je bilo naređeno, da dođe u carski dvor. On je najprije, kao da namjerava izvršiti zapovijed, krenuo u Istru, a odatle, tobože kao da se vraća u grad Gradež, uhvativši zgodnu priliku, potajno otplovi, dok nitko nije ništa sumnjao osim onih, s kojima je to dogovorio. Kad je došao u grad Zadar u Dalmaciji, otkrije uzrok svog bijega Ivanu, namjesniku te pokrajine, koji ga smjesta ukrca na lađu i pošalje u Carigrad.

Sredinom mjeseca listopada održan je opći sabor u Dieden­hofenu uz veliko učešće franačkog naroda. (…) Na tom saboru bijahu i grofovi, koji su se već bili povratili iz Panonije. Oni su opustošili čitavu zemlje odmetnika i Ljudevitovih pristaša pa, kako im nitko nije pružio priliku za borbu, povratiše se kući.

Godine 822. Iz Italije bi poslana vojska u Panoniju, da dovrši rat s Ljudevitom. Kad je ona stigla, Ljudevit ostavi grad Sisak i na bijegu pode k Srbima, narodu, za koji se kaže da zaprema veliki dio Dalmacije. Pošto je na prijevaru ubio jed­noga od njihovih knezova, koji ga je bio primio, Ljudevit podvrgne pod svoju vlast njegov grad. Ipak pošalje svoje poslanike caru i obeća svoju spremnost da dođe preda nj.

Pošto je zaključen sabor, koji je bio održan u Attignyju, car pode u Ardene radi lova. Nakon završetka zimskog tova krene preko Rajne, da prezimi u mjestu, koje se zove Frankfurt. Tu održa opći sabor i po običaju stade raspravljati s velikašima, koje je za to bio dao pozvati, o svim potrebnim mjerama na korist istočnih krajeva svoje kraljevine. Na tom saboru sasluša poslanstva svih istočnih Slavena, tj. Bodrica, Srba, Ljutica, Čeha, Moravljana, Braničevaca i Avara, koji su živjeli u Panoniji, poslana k njemu s darovima.

Godine 823. U mjesecu svibnju održan je sabor na istom mjestu [u Frankfurtu] (…) Na istom saboru ugovoreno je vri­jeme i mjesto za održavanje drugog sabora, naime mjesec studeni i dvorac u Compiègnu. Kad se car, pošto je vijećanje bilo dovršeno, a velikaši bili otpušteni, već spremao da otiđe odanle, stigne mu vijest o Ljudevitovoj smrti, da je, naime, bio ostavio Srbe, pa kad je stigao u Dalmaciju k Ljudemislu, ujaku kneza Borne i kod njega proveo neko vrijeme, da ga je taj na prijevaru ubio.