Clarendonske konstitucije

Odluke o ograničavanju samostalnosti crkvene vlasti, donesene na saboru u Clarendonu 1164. na zahtjev engleskog kralja Henrika II. Crkveni dostojanstvenici bili su podvrgnuti kraljevskoj nadležnosti, a njihove veze s Rimom kraljevom nadzoru. Time je kralj osigurao utjecaj na izbor crkvenih dostojanstvenika. Papa Aleksandar III. osudio je te odluke, a tada je protiv njih istupio i canterburyjski nadbiskup Toma Becket. Zbog uznemirene javnosti, kralj je 1172. morao povući konstitucije.

Godine 1164. od utjelovljenja Gospodina našeg, godine četvrte papinstva pape Aleksandra, godine desete vladavine slavnog Henrika, kralja Engleza, u nazočnosti istoga kralja, načinjeno je ovo podsjećanje ili priznanje stanovitog dijela običaja, sloboda i dostojanstava njegovih prethodnika, dakle kralja Henrika njegova djeda i ostalih koje u ovom kraljevstvu treba štovati i obdržavati. A zbog nesloge i nesporazuma što su izbili izmedu svećenstva i kraljevih sudaca i baruna ovoga kraljevstva a u pogledu običaja i dostojanstava, ovo priznanje je ucinjeno pred nadbiskupima i biskupima i klerom, te grofovima i barunima i velikašima ovog kraljevstva. I te iste običaje su proglasili nadbiskupi, biskupi, grofovi, i baruni te plemeniti i stariji ljudi kraljevstva ovoga, Toma nadbiskup Canterburyja i Roger nadbiskup Yorka i Gilbert biskup Londona i Henrik biskup Winchestera i Nigel biskup Elyja i Vilim biskup Norwicha i Robert biskup Lincolna i Hilarije biskup Chichestera i Joselin biskup Salisburyja i Rikard biskup Chestera i Bartolomej biskup Exitera i Robert biskup Herforda i David biskup St. Davida i Roger izabranik Worcestera te priznali i na poštenu riječ čvrsto usmeno obećali da će ih u dobroj vjeri i bez zle volje štovati i vršiti za gospodara kralja i njegove nasljednike, a sve to u nazočnosti ovih: Roberta grofa od Leicestera, Reginalda grofa Comwolla, Connana grofa Bretanje, Johna grofa Eua, Rogera grofa Clare, grofa Geoffreya de Mondevillea, Hughea grofa Chestera, Williama grofa Arundela, grofa Patricha, Williama grofa Ferrersa, Richarda de Lucija, Reginalda de Mowbraya, Simona de Beauchampsa, Humphreya de Bohuna, Metthewa de Hereforda, Waltera de Mayennea, Mansera Biseta, Williama Maleta, Williama de Courcyja, Roberta de Dunstavillea, Jocelina de Baillota, Williama de Lanvallei,ja Williama de Caisneta, Geoffreya de Verea, Williama de Hastings,a Hugha de Moreville, aAlana de Nevillea, Simona Fitz Petera, Williama Maudita komornika, Johna Maudita, Johna Marshalla, Petera de Mare, i mnogih drugih velikih i plemenitih ljudi ovoga kraljevstva, kako svećenika tako laika. Stanoviti dio običaja i dostojanstava što ih priznaše je sadržan u ovom napisu. Članci o tom dijelu su ovi:

1. Ako između laika, izmedu laika i klerika, ili između klerika izbije spor o patronatu i postavljanju u službu crkava spor će se voditi i okončati na sudu gospodara kralja.

2. Crkve koje su na feudu gospodara kralja ne mogu biti trajno darovane bez njegove suglasnosti i dopuštenja.

3. Klerici koji su za nešto okrivljeni i optuženi, i koji su pozvani pred kraljeva suca doći će pred njegov sud da tamo odgovaraju za sve za što se kraljevom sudu čini da treba tamo odgovarati; a na crkveni sud za ono za što se čini da treba tamo odgovarati; ipak će kraljev sudac poslati na sud svete Crkve da bi vidio kako ce se tamo postupati sa predmetom. A ako svećenik bude osuđen ili prizna, crkva ga dalje ne treba štititi.

4. Nadbiskupi, biskupi, i svećenici ovog kraljevstva ne mogu napustiti ovo kraljevstvo bez dopuštenja gospodara kralja. A ako oni koji ipak odu, dužni su dati jamstvo, ako gospodar kralj želi, da odlazeći, ostajući ili vraćajući se neće činit nikakvo zlo ili štetu kralju ili kraljevstvu.

5. Izopćene osobe ne trebaju dati jamstvo na neodređeno vrijeme, niti dati prisegu, nego samo jamstvo i obećanje da će se, da bi dobili oprost, podvrći crkvenoj sudbenosti.

6. Laika moze optužiti samo pouzdani i zakoniti tužitelj i svjedoci u nazočnosti biskupa, ali tako da ahriđakon ne izgubi svoje pravo ili nešto što on stoga treba imati. A ako ima onih za koje se drži da su krivi, ali koje nitko neće ili se ne usudi optužiti, šerif će na biskupov zahtjev, pozvati dvanaest čestitih ljudi iz susjedstva ili sela da pred biskupom prisegnu da će po svojoj savjesti reći istinu o tom predmetu.

7. Nikoga tko drži neposredno od kralja ili je službenik njegove domene ne može se izopćiti, niti se njegove zemlje mogu staviti pod interdikt, osim ako kralj, ako je on u zemlji, ili njegov justicijar, ako je on izvan kraljevstva, prethodno ne da svoju suglasnost da se sa njim smije postupati onako kako je po pravu: ipak tako da će se sve ono što pripada kraljevom sudu tamo rješavati, a ono za što se čini da spada pod crkveni sud neka bude poslano tamo da se ondje rješi.

8. Što se tiče priziva koji se ulažu, oni će od arhiđakona ići biskupu, a od biskupa nadbiskupu. A ako nadbiskup ne zadovolji pravdu predmet će na kraju doći gospodaru kralju, da se po njegovoj zapovjedi spor riješi na nadbiskupovom sudu; i to stoga jer ne treba ići dalje bez suglasnosti gospodara kralja.

9. Ako sa svećenikom izbije spor zato što je ono što drži priveo u dobrotvorno držanje, a sa laikom zato što ga je pretvorio u svjetovno dobro, spor će presuditi kraljev glavni sudac koji će na temelju priznanja što ga pred samim kraljevim sucem dade dvanaest čestitih ljudi odlučiti je li posjed dobrotvorno držanje ili laičko dobro. I ako priznanje bude da je to dobrotvorno držanje spor ce se voditi pred crkvenim sudom, a ako bude da je laičko dobro, osim ako oba tvrde da je nadležan isti biskup ili barun, spor će se voditi pred kraljevim sudom. Ali ako oba tvrde da je odnosni feud pod istim biskupom ili barunom, spor će se voditi pred njegovim sudom; ipak tako da onaj čije je zaposjednuće ranije, svoje držanje neće izgubiti temeljem dobivenog priznanja, i to sve dotle dok se predmet ne riješi prizivom.

10. Ako nadbiskup ili biskup nekoga iz kraljeva grada, tvrđave, naselja, ili manora pozove zbog povrede za koju treba da pred njim odgovara, a on, usprkos njihovim pozivima, odbije učiniti ono što je pravo, posve je dopušteno staviti ga pod interdikt, iako ga ne treba izopćiti prije nego se kraljev glavni službenik toga naselja složi da će ga on prisiliti da dode na njegovo saslušanje. Ali ako kraljev službenik u tome ne uspije, on sam će biti na milost gospodara kralja; te će onda biskup optuženog čovjeka smjeti prisiliti crkvenim ovlastima.

11. Nadbiskupi, biskupi, i svi duhovnici ovog kraljevstva koji drže neposredno od kralja, svoje posjede imaju od gospodara kralja kao baruni, pa i odgovaraju za njih kraljevim sucima i službenicima, i slijede i vrše sva kraljevska prava i običaje; i oni treba da, isto kao i ostali baruni, prisustvuju zajedno sa barunima suđenjima suda gospodara kralja ukoliko se ne radi o sakaćenju ili smrti.

12. Kad se isprazni kakva nadbiskupija ili biskupija, ili opatija ili samostan kraljeve domene, oni prelaze u njegove luke, i on će njihove prihode i troškove preuzeti kao pripadajuće njegovoj domeni. A kad dođe vrijeme da je dade crkvi, gospodar kralj će obavijestiti najvažnije svećenike crkve, pa će se uz pristanak gospodara kralja i po savjetu klera ovog kraljevstva koji je on u tom cilju pozvao, izbori obaviti u vlastitoj kapeli gospodara kralja. I tamo ce izabrani, prije nego bude posvećen, gospodaru kralju, kao svom feudalnom gospodaru, svojim životom i tijelom te zemaljskom časti prisegnuti svoju pokornost i vjernost, te da će poštivati njegovu zapovjed.

13. Ako bi koji od velikaša ovoga kraljevstva silom zapriječio nadbiskupa, biskupa ili arhiđakona u vršenju pravde koja se tiče njega ili njegovih ljudi, onda će ga gospodar kralj podvrći pravdi. A ako bi se dogodilo da netko gospodara kralja silom liši njegova prava, onda će ga nadbiskupi, biskupi, i arhiđakoni prisiliti da zadovolji gospodara kralja.

14. lmovinu koja je kralju oduzeta ne može se, protivno kraljevoj pravdi, držati u crkvama ili grobljima, jer ona pripada kralju bila pronađena unutar ili izvan crkava.

15. Pamice koje se tiču dugova, u kraljevoj su sudbenosti bilo da ih se duguje na osnovi prisege ili bez nje.

16. Sinove kmetova se ne može zarediti bez suglasnosti gospodara na čijoj su zemlji rođeni.

Gore navedene kraljevske običaje i dostojanstva objavili su nadbiskupi, biskupi, baruni, te plemeniti i stariji ljudi ovoga kraljevstva, u Clarendonu gdje je bio nazočan i gospodar Henrik sa gospodarem kraljem njegovim ocem, četiri dana prije Pročišćenja Blažene Djevice Marije. Doista, mnogo je drugih slavnih običaja i dostojanstava svete matere crkve i gospodara kralja te baruna ovoga kraljevstva, što ovdje nisu uneseni, ali ih se ipak mora očuvati za svetu crkvu te gospodara kralja i njegove nasljednike i barune ovog kraljevstva i zauvijek neokrnjene obdržati.

Zlatna Bula Andrije II.

Andriju II. povjesničari često nazivaju i kraljem-vitezom jer je vrlo često ratovao. Za te vojne pohode kralju je bio potreban novac. Zbog toga je uvodio dodatne poreze, kvario kvalitetu novca, te dijelio kraljevsku zemlju u zamjenu za vojne usluge. Protiv ovakve zlouporabe kraljevske vlasti pobunilo se je niže i srednje plemstvo i primoralo Andriju II. da 1222. godine izda tzv. Zlatnu bulu – ispravu kojom se kralj odriče svih svojih reformi u korist plemstva. Ova isprava ponekad se naziva i Magnom chartom srednje Europe. Pročitajte neke izvatke iz te isprave.

1. Određujemo da smo dužni svake godine na blagdan svetoga kra­lja, ako nismo prešnim poslom ili bolešću zapriječeni, u Stolnom Bio­gradu održati sud. Pa ako ne budemo mogli biti tamo, bit će ondje bez sumnje naš palatin [najviši ugarski dvorski dostojanstvenik], i on će umjesto nas preslušati parnice; a svi servijenti [kraljevi službenici, sitni plemići] koji hoće mogu ondje slobodno doći na sud.

2. Želimo također da ni mi ni potomci naši nikada ne zatvaraju niti upropaštavaju servijente kojemu mogućniku za volju, ako ih prije ne pozovu pred sud i ako im redovitim sudskim postupkom ne dokažu kriv­nju.

3. Isto tako od imanja servijenata ne ćemo dati utjerivati nikakva poreza ni nameta slobodnjačkoga, u kuće i selišta servijenata ne ćemo svraćati, već ako nas pozovu. A i od crkvenih podanika nećemo uopće nikakva poreza ubirati.

7. Ako kralj ushtjedne vojsku izvan države povesti, ne moraju s njim poći servijenti, osim na njegov trošak. A poslije povratka neka ih ne globi zato što nisu bili na vojsci. Ako pak na zemlju udari vojska neprijatelj­ska, moraju svi skupa poći. (...)

13. Dostojanstvenici idu li s dvorom ili putuju kamo, ne smiju siromahe tlačiti niti plijeniti.

16. Nećemo čitavih županija ni dostojanstva ma koje vrste s pra­vom nasljedstva podjeljivati zauvijek.

20. Desetina neka se ne plaća u srebru nego onim čim zemlja rodi, vinom ili žitom; odupru li se tome biskupi, nećemo biti uz njih.

24. Predstojnici kovnica, nadzornici prodaje soli i nadzornici poreza neka su plemići našega kraljevstva; ne mogu to postati Ismaelićani [muslimani] - ni Židovi.

31. A da bi ova naša povlast i odredba vrijedila za vrijeme našega vladanja i naših nasljednika u sve vijeke, dadosmo je napisati u sedam primjeraka i potvrditi našim zlatnim pečatom tako da se jedan primjerak pošalje gospodinu papi da ga unese medu spise svoje, a drugi da se čuva kod hospitalaca, treći kod templara, četvrti kod kralja, peti kod kaptola ostrogonskoga, šesti kod kaločkog, sedmi kod palatina koji već bude. Taj neka ima vazdan pred očima povelju i neka sam ni u čemu ne od­stupa od rečenog i neka ne dade da kralj ili plemići ili drugi odstupaju, da bi i sami uživali svoje sloboštine pa da bi zato uvijek bili vjerni nama i nasljednicima našim te ne bi kruni kraljevskoj dužni posluh uskratili. Ako pak mi ili tko od naših nasljednika ikad ushtjedne raditi protiv ove naše odredbe, neka po ovoj povelji bude zauvijek slobodno, a da se ne ogriješi o vjernost, ne samo biskupima nego i drugim dostojanstvenicima i plemićima kraljevstva svima kolikima i svakome za sebe, sadašnjima, i kasnijima, oprijeti se i protiviti nama i našim nasljednicima.