Zakon o ukidanju monarhije u Engleskoj 1649. godine

Engleski je parlament oštro istupio protiv apsolutističkih težnji kralja Karla I. Stuarta  (1625. - 1649.). Godine 1628. izglasao je žalbu na kraljeve postupke, tzv. Peticiju prava koja je postala jedan od ustavnih zakona Engleske. Nakon pogubljenja Karla I. parlament je proglasio Englesku republikom u ožujku 1649. godine.

1. Budući da je Karlo Stuart, bivši kralj Engleske, Irske i pripadajućih područja i zemalja, zbog mnogih izdaja, umorstava i drugih bezbožnih zločina odlukom parlamenta osuđan na smrt i pogubljen, to ni njegovi potomci i nasljednici i svi koji podižu zahtjeve na temelju njegova imena ne mogu nositi spomenutu krunu ili vršiti službu kralja ili kraljice, bilo u kraljevini ili u ma kojoj od zemalja koje joj pripadaju. (...)

3. I budući da je iskustvom utvrđeno da u ovoj naciji nije potrebna služba i moć kralja usredotočena u jednoj jedinoj osobi, jer je štetna i opasna po slobodu, sigurnost i opće dobro, i jer je kraljevska vlast većinom upotrebljavana za pritiskanje i isisavanje podanika... – to ovaj parlment zaključuje da odsad u ovoj naciji nijedna osoba ne može biti ni vršiti dužnost kralja. (...)

5. I budući da je ukidanjem kraljevske vlasti – ako je Bogu milo – za narod veoma sretan put da povrati svoje istinsko i staro pravo da njima upravljaju njegovi vlastiti predstavnici ili vijeće... to je ovaj parlament zaključio da se za zasjedanje ovog parlamenta postavi rok i raspusti čim to bude u skladu sa sigurnošću naroda koji mu je povjerio vlast i s onim što je neposredno nužna učiniti za održavanje i očuvanje države koja je sad postala republika. (...)

Rižanski placit

Jedno od najstarijih svjedočanstava prisutnosti Slavena u Istri je tzv. Rižanski placit iz 804. godine. Naime, Istru su krajem 8. stoljeća osvojili Franci te se uskoro postavio problem disperzije nove vlasti i suživota između novih gospodara i ranije doseljenog stanovništva. Rižanski placit sazvali su po nalogu cara Karla Velikog i njegova sina kralja Pipina njihovi izaslanici svećenik Izo i grofovi Kadolah i Ajon. Prisustvovali su mu uz patrijarha Fortunata i petorica biskupa, prvaci i narod. Izaslanici su izabrali iz gradova i kaštela 172 "kapetana", koji su iznijeli svoje zamjerke protiv patrijarha, biskupa i franačkog vojvode Ivana. U odlomku predstavnici gradova iznose brojne pritužbe protiv vojvode Ivana.

Oduzeo je naše šume, odakle su naši preci uzimali travarinu i žirovninu. Također nam je uzeo i udaljene posjede. Usto posadio je Slavene na našim zemljama: oni oru naše zemlje i ledine, kose naše livade, napasaju stoku na našim pašnjacima i od tih naših zemalja daju zakupninu Ivanu. (...) Razmeće naše međaše, koje su naši preci postavili u skladu sa starim običajima. (...) Ne dopušta nam da imamo slobodne ljude, nego nam dopušta da u vojsku idemo samo s našim sinovima; oduzima nam oslobođenike, pridošlice postavlja u naše kuće i vrtove, a nad njima [osobama koje služe važnijim dužnosnicima i oslobođene su nekih državnih tereta] nemamo nikakve vlasti; u doba Grka svaki je tribun imao 5 ili više ekskuzata [branitelja], a i njih nam je oduzeo. Hranu za vojnike i vojničke konje nismo nikad davali, (...) niti radili na zemlji ni u vinogradima (...) ni vapnenice (...) ni kuće gradili (...) ni ciglarnike; ni pse hranili; podavanja u žitu nismo nikad vršili kao što sada dajemo: za svakog vola dajemo jedan modij žita; podavanja od ovaca nikad nismo činili kao što sada dajemo: svake godine dajemo ovce i janjad (...). Već tri godine one desetine koje smo morali davati svetoj Crkvi dajemo Slavenima poganima, otkako ih je postavio na crkvene i naše općinske zemlje (...).

[Vojvoda odgovara na te pritužbe:]

Što se tiče onog što govorite o Slavenima, otiđimo na zemlje gdje stanuju i utvrdimo gdje mogu stanovati bez štete za vas, (pa tamo) neka stanuju. Gdje vam pak čine neku štetu (...), izbacit ćemo ih van i poslati (...) na ona pusta mjesta gdje će moći boraviti bez štete za vas (pa) neka budu na korist javnoj vlasti.

Opis grada Dubrovnika

Učitelj Filip de Diversis iz talijanskog grada Lucce [Luke] 30-ih godina 15. stoljeća živio je u Dubrovniku. Tijekom svog boravka u Dubrovniku ovaj učitelj je ostavio pisanog traga o svom životu u Dubrovniku. Spis Filipa de Diversisa “Opis grada Dubrovnika” vrlo je zanimljivo i bogato vrelo za upoznavanje dnevnog života u Dubrovniku u 15. stoljeću.

Oni koji određuju smještaj gradova i osnivaju ih tako da što bolje leže traže da grad bude na kopnu, ali da uživa prednosti mora. Grad koji nema jedno i drugo snalaze mnoge neprilike. Te mu naime, dvije pred­nosti lako pribavljaju pomoć, a plodine i roba kao i građa za kuće, što je svakom gradu veoma potrebno, bez muke se odasvuda u nj doprema i vazi na teglećoj stoci ili na lađama, koliko iz vlastitog toliko iz vanjskog područja ili iz udaljenih zemalja.

Dubrovnik obiluje tim pogodnostima, jer se nalazi na kopnu, odakle se stanovnici njegova kraja i došljaci u gotovo nevjerojatnom mnoštvu svakog dana u nj sliježu dopremajući na konjima i drugoj vrsti tegleće stoke i noseći na vlastitim leđima ono što je ljudima prikladno i korisno koliko za život, toliko za trgovanje. Ljudi, naime, iz okolice koji su pod­ložnici ili dubrovačkih ili drugih velikaša donose i dopremaju zelje, cvijeće, prvo voće kad mu je doba, piliće, jaja, svinje, zečeve i ostalo što je ljudima potrebno za hranu. Oni pak iz daljeg dopremaju med, ribu, daske, drveni ugljen; prosto sukno, kožu, pokrivala za lađe, koja zovu „celege“, drveno oruđe za tucanje žita, za pranje platnenih haljina, za tkalce i naposljetku mnogo stoke koje se mesom ljudi hrane. Ostali koji dolaze kopnom ponajviše su trgovci pa dopremaju zlato, srebro, olovo, grimiznu boju, papar, vosak i mnoge druge veoma vrijedne robe iz grada Drinopolja, iz Raške, osobito iz Novog Brda i iz Bosne. Cijeli grad Du­brovnik ima i pogodnost smještaja na moru, iz čega crpe vrlo veliku korist. (...)

U Dubrovnik se otprema roba iz sjajne i svakim blagom bogate Italije, npr. iz Venecije, Marke, Apulije i Abruzza [Abruci], tako iz Ferma, Pesara [Pezaro], Recanatija [Rekanati]...  u koja se mjesta dovozi mno­go toga iz Toscane [Toskana], a najviše iz Firenze [Firenca], nadalje iz Manfredonije, Lecea [Leće] ... također iz Napulja, zatim iz Sicilije, npr. iz Palerma,... iz Sirakuze i ostalih sicilskih gradova, pa iz aragonske kraljevine, npr. iz Barcelone; Valencije i drugih mjesta te kraljevine. Iz Grčke, npr. iz Arte, Patrasa, Valone i mnogih drugih krajeva dovozi se i drvo, kamenje, opeke, čavli, željezo, cement, crijep i ostala građa za grad nju kuća.

Oni koji kopnenim putem dovoze hranu i robu voze iz Dubrovnika sol u velikoj količini, lanene, pamučne i svilene tkanine, stakleno suđe i mnogo druge robe veoma korisne za život i zaradu. Oni pak koji dovoze robu morem odvoze sa sobom zlato, srebro, olovo, vosak, kože, papar, tkanine, koralje, pa i zlatne dukate. (...)Po tome je, dakle, u prvom redu grad Dubrovnik izvrsno smješten.