Clarendonska odluka 1166. godine

U Clarendonu su 1166., na istom mjestu gdje su donesene Clarendonske konstitucije, donesene na Velikom vijeću odredbe koje su se ticale sudstva, odnosno sudske vlasti. Kraljeva sudbenost je imala dvije konkurentne sudbenosti, onu crkvenih sudova i onu vlastelina. Što se tiče kraljeve sudbenosti, njemu je pripadala sudbenost u pogledu njegovih vazala (kao sud jednakih), odnosno sud kralja kao zajedničkog gospodara za stranke u sporu, te sudbenost kralja kao općeg zaštitnika pravde temeljem prava slobodnih ljudi da se utječu vrhovnom vladaru tj. onome koji je iznad onoga protiv čije odluke traže lijek. Henrika II. je već već 1163. godine došao u sukob s crkvenim sudovima u vezi s razgraničenja crkvene i kraljeve sudbenosti. Rezultat toga su i Clarendonske konstitucije iz 1164. godine. Uskoro je trebalo kraljevo sudbeno vrhovnistvo uspostaviti i prema svjetovnim vlastelinskim sudovima, a prvi korak u tom smjeru bile su Clarendonske odredbe iz 1166. godine. Tim Odredbama kralj ima isključivu sudbenost u pogledu nekih prekršaja (ubojstvo, pljačka, krađe veće vrijednosti), ali se također određuje tužbeni postupak s obzirom na te prekršaje (uspostavlja se velika optužna porota, šerifova prava kao što su pravo pretresa, uhićenja, izručenja optuženih i njihovo privođenje pred kraljeve putujuće suce).

Ovdje započinje Clarendonska odluka koju je donio kralj Henrik II., uz odobrenje nadbiskupa, biskupa, opata, grofova, i baruna cijele Engleske.

1. Na prvom mjestu rečeni kralj Henrik je odredio, po savjetu svih svojih baruna, a radi zaštite mira i očuvanja pravde, da po dvanaest vrlo čestitih ljudi iz svake stotine i po četiri vrlo čestita čovjeka iz svakog sela, koji su prisegnuli da će reći istinu, u svakoj grofoviji i svakoj stotini istraže ima li u njihovoj stotini ili u njihovu selu koga tko je pozvan na sud ili optužen da je pljačkaš ili ubojica ili lopov ili da ima koga tko prima pljačkaše ili ubojice ili lopove a od vremena od kad je gospodar kralj postao kralj. I neka to bude istraženo pred sucima i pred šerifima.

2. I onaj koji na osnovi prisege gore spomenutih, bude pozvan na sud ili optužen da je pljačkaš ili ubojica ili lopov ili da njih prima od vremena od kad je kralj postao kralj, njega treba zatvoriti i uputiti na sud vodom i neka prisegne da, otkad je gospodar kralj postao kralj, nije pljačkas niti ubojica niti lopov niti da je onaj koji, koliko on zna, prima one koji su ukrali nešto vrijednije od 5 šilinga.

3. I ako, u roku od tri dana nakon uhićenja, uhapšenoga, uz davanje jamstva, potražuje gospodar ili njegov upravitelj imanja ili njegovi ljudi, neka zajedno se njegovim nekretninarna uhićeni bude vraćen, dok se ne donese presuda.

4. I kad je, temeljem rečene prisege, pljačkaš ili ubojica ili lopov ili oni koji ih primaju zatvoren, ako u grofoviju u kojoj su zatvoreni uskoro suci ne dolaze, neka šerifi, po nekom povjerljivom čovjeku, jednom od najbližih sudaca jave da su takvi ljudi uhvaćeni; i suci će šerifima odgovoriti gdje žele da se te ljude pred njih privede; i šerifi ce ih dovesti pred suce; i oni će također sa sobom dovesti, iz stotine i sela gdje su uhićenja učinjena, dva čestita čovjeka da donesu zapisnik grofovije i stotine o tome zašto su ti ljudi hili zatvoreni, i neka im se ondje pred sucima presudi.

5. I samo gospodaru kralju i njegovom sudu pred njegovim sucima pripadaju predmeti protiv onih koji su u zatvoru na temelju rečene prisege iz ove odluke, i njemu će pripasti sva njihova pokretna imovina, i nikom drugom. Ali što se tiče onih koji su zatvoreni na drugi način, a ne temeljem ove prisege, neka bude kako je uobičajeno i kako treba da bude.

6. I neka šerifi koji su ih zatvorili, njih i dovedu pred suca bez ikakvih drugih poziva osim onog sto ce ga dobiti od njega. I kad su šerifima izručeni pljačkasi, ubojice, lopovi ili oni koji ove primaju, i koji su zatvoreni hila temeljem ove prisege ili drugacije, neka ih odmah, bez odgode, preuzmu.

7. A u onim grofovijama gdje nema tamnice, neka ih se nacini u slobodnom gradu ili nekoj kraljevoj utvrdi na kraljev trošak i, prema prosudbi kraljevih službenika, od njegove šume ako je blizu ili od neke obližnje šume, a u cilju da šerifi u njima mogu držati one što su ih uhitili službenici čija je to dužnost ili njihove sluge.

8. Također je kraljeva volja da svi dodu na grofovijske skupštine da daju prisegu, te da  nitko, pod isprikom kakava imuniteta kojeg ima ili skupa ili suda koje bi održavao, ne izostane; nego oni moraju dati i dati ovu prisegu.

9. I neka nitko unutar ili van utvrde, ili čak u gospoštiji Wallingforda, ne zapriječi šerifa da uđe u njegov dvor ili na njegovu zemlju da potraži jamce i da vidi jesu li svi pod jamstvom; već neka ih se pošalje pred šerifa uz slobodno jamstvo.

10. I neka nitko u gradovima ili slobodnim gradovima ne drži ljude niti ih primi u svoju kuću, zemlju ili na prostor svoje sudbenosti, ako ih ne bi priveo pred suca ako ih zatraži; u protivnom neka bude pod jamstvom.

11. I neka nitko u gradu ili u slobodnom gradu, unutar ili izvan utvrde, ili u gospoštji Wallingford ne zabrani šerifu ulaz na svoju zemlju ili prostor svoje sudbenosti kad on dolazi da bi uhitio one koji su pozvani na sud ili optuženi da su pljačkasi ili ubojice ili lopovi ili da primaju njih, ili one koji su izvan zakona ili one koji su na sud pozvani zbog povrede šume; nego se naređuje da im oni pomognu uhititi ih.

12. I ako je uhvaćen netko tko u svom posjedu ima plijen svoje pljačke ili krađe, ako ga prati zao glas i općenito je lošeg ugleda, a nema jamstvo, za njega nema zakona. Ali ako nije osumnjičen za ono što ima u svom posjedu, neka se izvrgne sudu vode.

13. I ako je netko, u prisustvu čestitih ljudi ili ljudi iz stotine, priznao pljačku, ubojstvo, krađu, ili da prima one koji su ih počinili, a kasnije to opovrgava, nek za njega nema zakona.

 14. Povrh toga gospodar kralj želi da se oni koji su na vrlo lošem glasu i o kojima su javno i sablažnjivo posvjedočili mnogi čestiti ljudi, ali su dokazali svoje pravo i tako se opravdali, neka se ipak zakletvom odreknu kraljevih zemalja, tj. da će u roku od osam dana otići preko mora osim ako ih vjetar ne zadrži; a sa prvim vjetrom koji će imati nakon toga da će otići preko mora, i nikad se neće vratiti u Englesku osim po milosti gospodara kralja; i oni su izvan zakona, pa ako se vrate nek se sa njima postupa kao sa onima izvan zakona.

15. I gospodar kralj zabranjuje da itko, osim u slobodnom gradu, beskućniku, tj. skitnici ili nepoznatoj osobi, da smještaj; a on i tu može dobiti smještaj samo za jednu noć osim ako je, dok je tamo, bolestan on ili njegov konj, tako da on može pokazati očitu ispriku.

16. I ako bi tamo ostao više od jedne noći, on će biti uhićen i zadržan dok njegov gospodar ne dođe da bude jamstvo za njega, ili dok si sam ne osigura dobra jamstva; i onoga koji mu je dao smještaj treba također uhititi.

17. I ako šerif javi drugom šerifu da su iz njegove grofovije u drugu grofoviju pobjegli neki zbog pljačke, ubojstva, krađe, ili onaj koji je primio one što su ih počinili, ili zbog stavljanja izvan zakona ili zbog povrede kraljeve šume, neka ih potonji šerif uhiti; i svakako ako on sam ili pomoću drugih pronade da su takvi ljudi pobjegli u njegovu grofoviju, on ih mora uhititi i zadržati dok za njih nema sigurna jamstva.

18. I neka svi šerifi sačine listu svih bjegunaca koji su pobjegli iz njihovih grofovija; i neka to oni učine pred grofovijskim sudovima, i oni će imena tih ljudi donijeti napismeno pred suce kad oni prvi put njima dođu, tako da ih se može tražiti po cijeloj Engleskoj a njihova imovina oduzme u kraljevu korist.

19. I gospodar kralj želi da šerifi čim ih putujući suci pozovu da pred njih dođu sa svojim grofovijskim sudovima, neka skupe svoje grofovijske sudove i pronađu sve koji su u njihove grofovije došli nedavno, nakon ove odluke; i oni će te otpustiti samo ako zajamče da će dati pred suce, inače će ih zadržati pod svojim nadzorom sve dok suci ne dođu do njih i onda će ih pred suce izvesti.

20. Također gospodar kralj zabranjuje redovnicima ili kanonicima ili bilo kojoj redovničkoj kući da ikoga iz nižeg sloja naroda primi kao redovnika, kanonika, ili brata, prije nego što saznaju o njihovu ugledu, osim ako je na smrt bolestan.

21. Iznad svega gospodar kralj zabranjuje da itko u cijeloj Engleskoj primi na svoju zemlju ili na područje svoje sudbenosti ili u bilo kakvu svoju kuću, ikoga iz one sekte onih otpadnika koji su izopćeni i žigosani u Oxfordu. A ako ih itko primi bit će na milost gospodara kralja; a kuća u kojoj su bili, bit ce odvučena izvan sela i spaljena. I svaki šerif će prisegnuti da će ova obdržavati, i on će učiniti da isto prisegnu svi njegovi službenici i barunovi upravitelji imanja i svi vitezovi i slobodni uživatelji zemlje u grofoviji.

22. I gospodar kralj želi da se ova odluka u njegovu kraljevstvu poštuje dotle dok mu se to sviđa.