Dvije trećine Londona u plamenu (1666.)

Samuel Pepys, tajnik engleskog admiraliteta za engleskog kralja Charlesa II, savjesno je vodio dnevnik od 1659, od svoje dvadeset sedme godine. Ovaj dokument, u kojem se ugleda uspon Engleske (odnosno kasnije Velike Britanije) do najvažnije pomorske sile i ponovna uspostava kraljevstva, opisuje dva sudbonosna udarca što ih je pretrpjelo 500.000 stanovnika Londona: kugu 1665, koja je poubijala 68.500 ljudi, i veliki požar što je od 2. do 5. rujna 1666. pretvorio u pepeo ukupno 87 crkava i 12.300 drvenih kuća – dvije trećine glavnog grada. Uzrok požaru bila je nepažnja pekara Farinera. Posljedice požara bile su veličajna izgradnja Londona, razvitak boljeg vatrogasnog pribora u cijeloj Europi i osnutak osiguranja u slučaju požara.

Drugi rujna 1666. Prethodne su noći neke naše djevojke dugo bdjele spremajući se za današnju nedjelju. Oko tri sata ujutro probudila nas je Jane. Kazala nam je da je vidjela kako se iz unutrašnjeg dijela grada diže sjaj vatre. Skočio sam iz postelje, zagrnuo se i pošao do njenog prozora. Učinilo mi se da gori na udaljenom stražnjem dijelu Mark Lanea. Pošao sam, dakle, opet u postelju i zaspao.

Ustao sam oko sedam sati i počeo se odijevati. Pogledavši kroz prozor, učinilo mi se da je požar slabiji i udaljeniji nego što je doista bio. Poslije je došla Jane i kazala mi da je oko 300 kuća izgorjelo do temelja i da sada požar bjesni u Fish Streetu, blizu Londonskog mosta. Onda sam odmah izašao i požurio se k Toweru, gdje sam se sa sinovčićem sira J. Robinsona uspeo na neko povišeno mjesto. Otuda sam vidio da doista gore sve kuće s onu stranu mosta. Zabrinut, pošao sam k zapovjedniku Towera. (…) Pošao sam na obalu Temze, gdje sam unajmio čamac. Pošto sam prošao ispod mosta, ugledao sam požar, što je strahovito pustošio. Iz ugroženog područja  su svi grozničavo otpremali svoju imovinu. Neki su vukli sve što su imali u pripravljene čamce, drugi su jednostavno skakali u rijeku. Jadni su ljudi ostajali u kućama sve dok ne bi plamenovi stali sukljati uvis, onda bi potrčali k čamcima ili bi jurili od jednih stepenica na obali k drugima. Također sam zamijetio kako ni bijedni golubovi nisu htjeli napustiti svoje zaklone i gnijezda, te su oblijetali oko prozora i balkona, dok im ne bi plamen opržio krila, pa bi jadni padali na tlo. (…)

Slobodnjaci na hrvatskim pograničnim vlastelinstvima (1660.)

Na hrvatskim pograničnim vlastelinstvima slobodnjacima su bila naseljena čitava sela. Svagdje je postanak slobodnjaka bio povezan s naseljavanjem. U težnji da u pusta sela svojih posjeda privuku nove seljake feudalci su im nudili i davali slobodnjačke povlastice. ti preseljenici iz Slavonije pod osmanskom vlašću i drugih krajeva Hrvatske u najviše slučajeva nisu se htjeli naseliti kao kmetovi. Uvijek je postojala mogućnost da pobjegnu u Slavonsku krajinu i ondje postanu krajišnici. Položaj slobodnjaka po pojedinim posjedima neznatno se razlikovao. Na svim su mjestima oni plaćali visoku novčanu daću koja je iznosila 4-5 forinti po selištu, ali su mnoga sela plaćala i u paušalnom iznosu. Slobodnjaci nisu davali tlaku. Njihova je osnovna služba trebala biti vojnička služba u vlastelinskom banderiju. Ali kako u 17. stoljeću više nije bilo velikih vojnih operacija i ratova, feudalci su slobodnjacima postepeno nametali i druge službe kao što su stražarenje, prenošenje vlastelinske pošte, sudjelovanje u lovu, obavljanje različitih poslova u kaštelima i tvrđavama itd. Slobodnjaci nisu bili slobodni seljaci. Oni su, jednako kao i kmetovi, podložnici svoga vlastelina. On im je mogao suditi za različite prekršaje i krivice. Njemu su morali služiti i davati novčanu rentu. Sloboštine te kategorije zavisnosti (zavisnih) seljaka  sastojale su se zapravo u tome što nisu morali davati poljoprivrednu tlaku, a njihov položaj, uzeto u cjelini, je bio znatno bolji od položaja kmetova.

Grofica Ana Elizabeta Moškon, supruga grofa Erbarda Auerspergera, izdala je u Samoboru ispravu kojom je 11. lipnja 1660. godine stanovnicima sela Đelekovec u Križevačkoj županiji dala slobodnjački status. Na početku ovog dokumenta koji je podijeljen u devet dijelova grofica piše: Dajemo na znanje po ovom našem listu vsem i vsakomu pred kojih svitli obraz donešen bude. Kako isti na vnoge velike molbe suplikatia i prošnje nam jur po vnogo krat učinjene od naših vekivečnih podložnikov Jellekovačkih vsih jedinem zakonom, gledeči njihovoga za sada siromaštva, straha i turskoga pregona; kojega vazdar nad sobom imaju, iz naše gospodske milošče do naše takajše gospodske volje pod doli napisane konditie i moduše pogodismo se.

Kao prvo morali su na dan Sv. Martina biskupa v dobroj po orsagu tekuče monete dati položiti, kada naša volja bude, vogerskih dukat (vsaki dukat na sto novac broječi) dve sto i osamdeset pres vsakoga mantomentoma. Gde li bi rečenih pinez, to je to tih dve sto i osamdeset dukat, na gore napisanih terminus to je to dan svetoga Martina ne mogli, ne hoteli, ili kim tem putom dati, položiti, i nabrojiti nam ili komu bismo mi zapovedali, odlačili; tako drugi taki dan budu nam rečeni naši podložniki jellekovački za takovo imenuvanih pinez nepolaženje vsi jedenem zakonom z dvojicam zaostajali.

Drugoč, da nam napotlam, kakoti svojoj zemaljskoj i vekivečnoj gospodi na znamenje gospodstva, vazdar iz kranjskoga i junačkog svojega pajdaša treti del (koji najbolši bude) dužni i zavezani budu davati, i kamo naša volja bude dopremiti i dopeljati. Ako li što takvoga dobroga pajdaša, izvan gore rečenoga našega  dela tretoga imali i dobili, da budu dužni nam vazdar verno neg nikomu drugomu (ako bi naša volja bila vzeti) offeruvati i ponuditi, kakoti svojoj zemaljskoj gospodi. Ako li bismo mi ne hoteli rečenoga nihovog pajdaša (izvan našega tretega dela) imati i vzeti, onda budu mogli slobodno drugomu rečeni svoj pajdaš dati i prodati, komu im volja bude.

U trećem se dijelu spominje točenje vlastelinskog vina: Tretič, da našu kerčmu polag artikulušev i orsačkoga običaja od dneva svetoga Jurja viteza, do dneva svetoga Mihalja arhanđela, verno marljivo i človečki (polag navade njihove dosih dob obderžavane) budu dužni deržati i naše vino točiti i doklam naše vino bude teklo, da nigdar zmed rečenih naših podložnikov jellekovačkih ne bude slobodan i nema od drugoga vina donašati ni kerčmariti, niti svojega domaćega (ako bi gdo imal) za peneze točiti do tih dob doklam bude što našega vina na kerčme davati. Ako li bi našega vina na kerčme davati premankalo, onda  z našim dopuščenjem i našega Rasinskoga officijala znanjem iz naše hasne budu mogli točiti. Gde li bi se koji izmed rečenih jellekovčanov nešel suprot ovomu punitomu hodeći i čineći, od nas, ili od našega rasinskog officijala polag našega razlučenja hoče kaštigan biti.

Pod četvrtom točkom obrađuje se odnos prema poglavaru: (...) da poglavaru svojemu koga im mi damo odlučimo ili podložimo dostojno vazdar poštenje, pokornost i podložnost skazuvati imaju, i vsem duguvanju pravičnom, koje bi na kakovu našu škodu ne bilo, ili napotlam biti ne moglo vsi jedinem zakonom pokorni podložni budu.

Još je postojala protuosmanlijska utvrda: Petič, da kaštel kateri je na njihovu najvekšu obrambu v sem i ze vsim tomu potrebno bude, marljivo, dobro, jako, i snažno popravljati i v redu dobrom držati i terditi budu dužni i zavezani. A što se naših domačih zemalj i senokoš, koje su do sih dob za nas delane i košene dostoji, one budu na našoj gospodskoj volji stale i mi hočemo s nimi razlučiti i obernuti kako i kamo naša gospodska volja bude.

O trgovini govori šesti dio: (...) da tergovinu i maltu koju su do sih dob za nas zbirali posom soga verno takajše i marljivo imaju zbirati i pineze zebrane, nam ili našemu rasinskom officijalu, ili komu bismo, i kada bismo mi zapovidali pravično davati. Ako li bi pako na rečene malte od koga polag navade i običaja dosih dob obderžana, kakovu drugu parteku za rečenu maltu vzeli i to nam polag svoje vernosti budu dužni vse pravično napervo donesti i dati.

Sedmič. Ako bismo mi kada doli v rečene Jellekovce došli ili naše ljude i sluge po našem poslu hodeče doli poslali da budu dužni izavezani rečeni Jellekovčani nam i nešem ljudem i njihovim slugam i konjem vazdar za dobar kvarter i hranu dostojnu preskrbeti i provideti.

Osma odredba govori o vojnoj službi: Ako bi nam kada bilo potrebno na kakov naš put ili koju drugu našu potrepštinu, dobro oboružaneh, friškeh i jakeh detičev z nami imati, ili kamo po našem poslu i potrepščine poslati, do nekuliko vremena, da  nam budu dužni tako dobro spravneh, jakih oboružaneh i friških detičev kuliko nam bude potrebno na našu službu i potrepščinu, kada budemo mi zapovidali i pisali, ili zapovidali ili pisati učinimo, da nam imaju i zavezani budu vazdar poslati.

U posljednjem devetom dijelu dokumenta piše: (...) gde li bi napotlam rečeni naši podložniki Jellekovački ovim gore napisanim konditiam za dosta včinili i pri njih ne obstati hoteli, nego koteru v čem v tom prekeršili i zbuntuvali, tako ipso facto iz ove naše gospodske milošče budu ispadali, i na svoj pervi stališ v kojem su prešestna vremena bili, imaju se povernuti. Zverhu kojega dugovanja desmo im ov naš otvoreni list pod našu pečat i ruke naše podpisanje za prišastne tverdnosti radi.