Konkvistador Cortes zasužnjuje Montezumu (1519.)

Nakon otkrića slijedilo je istraživanje Amerike, a nakon istraživanja osvajanje. Trideset četverogodišnji sin španjolskog časnika, posjednik i konkvistador Hernando Cortes počeo je 16. kolovoza 1519. s 515 vojnika, 15 konja i 14 topova osvajati astečku državu u Meksiku. Nakon 84 dana ušao je u glavni grad Tenochtitlan. Sve su se češće ponavljali gerilski napadaji na španjolske vojarne. Potkraj 1519. Corteza su njegovi zapovjednici prisilili da zasužnji aztečkog vladara Montezumu, kojemu je bilo oko pedeset godina. Sudionik ovoga događaja je bio konkvistador Bernal Diaz del Castillo koji je 1568. objavio svoja sjećanja.

Kad je Cortez ušao sa svojim časnicima i pošto su bili izmijenjeni pozdravi, on je ovako počeo govoriti astečkom caru: „Moram se veoma čuditi, milostivi gospodaru, kako ste Vi kao tako moćan vladar, koji se nazvao našim prijateljem, mogli zapovijedati svojim časnicima na obali Tuzapana da se s oružjem u ruci dignu na moje španjolske vojnike i da se odvaže zahtijevati danak od mjesta što stoje pod zaštitom našega kralja i gospodara. Ne zadovoljivši se time, oni su ta mjesta opljačkali i čak ubili jednoga od moje braće, kao i njegova konja. (…) Još se i sada Vaši podanici usuđuju izmišljati potajne spletke kako biste Vi nas mogli poubijati. Ali ja neću s vama zametnuti rat, kojega bi jedina posljedica bila razorenje ovoga grada. Ali zato morate podnijeti žrtvu za spas mira: morate bez opiranja poći s nama u naš tabor i tamo se nastaniti. Tamo ćemo Vas dvoriti kao što Vas dvore u Vašoj palači i postupat ćemo s Vama s jednakim strahopoštovanjem. Ja Vama, međutim, ne tajim da ćemo Vas odmah ubiti ako dignete i najmanju viku ili pozovete svoje ljude. Zbog toga sam danas poveo sa sobom ove časnike.“

Montezuma se ove izjave toliko prestrašio da je nekoliko trenutaka ostao bez riječi. Napokon se pribrao i rekao da nikad nije zapovjedio da tko oružjem digne na nas. On će odmah dati pozvati svoje zapovjednike da čuje što se zbilo i kazniti ih. Zato je odriješio pečat i znak Boga Huicilopohtlija sa zgloba, što je čini onda kad bi izdavao kakvu osobito važnu zapovijed, da bi onomu komu bi povjerio izvršenje zapovijedi dao znak ovlaštenja. (…)

Čim je Montezuma kazao da pristaje, naši su  zapovjednici stali s njim razgovarati uljudno, ispričavati se zbog neugodnosti što su mu je uzrokovali i molili ga neka kaže svojoj straži i generalima da je sam, dragovoljno odlučio nastaniti se u našem taboru. (…)