Kapitular o benediktinskim redovnicima

Čitavo srednjovjekovno društvo, pa tako i država Karla Velikog, bilo je duboko prožeto crkvenim duhom i kršćanstvom. U kapitularima (zakonicima) taj se odnos između Crkve i države ranosrednjovjekovne zapadne Europe jasno mogao iščitati. U odjeljku što slijedi (izvadak iz Kapitulara redovničke zajednice u Missiju 802. godina) vidljiva je briga Karla Velikog za život redovnika i njihovu disciplinu.

…Nadalje, [želimo] da redovnici žive u strogom skladu s regulom, jer mi znamo da svako djelo kojem je dobrohotnost strana u biti je mrsko Bogu; kao što Ivan svjedoči u Apokalipsi: “Želim da ti riječi budu tople ili hladne. No budući su djela tvoja nevoljka, ni topla ni hladna, ispljunut ću te iz svojih usta.” Oni [redovnici] nipošto ne smiju prepustiti se svjetovnim poslovima. Jednako tako, ne bi smjeli u nikojem slučaju napuštati zdanje samostana, izuzev nagnani prijekom potrebom; a biskup, u čijoj se dijecezi nalazi samostan, valja pripaziti da redovnici ne bi besposleno tumarali izvan samostana … No, ako bi kome ipak bilo neophodno napustiti samostan po nečijem naređenju, a to mora bit učinjeno u suglasnosti sa samim biskupom, takve osobe mogu napustiti samostan uz ispravu tako da ne bude nikakve sumnje da im posao nije protkan kakvom zloćom, bilo u njima ili u njihovu poslu. Prilikom takova posla samo opat samostana, a ne redovnici, odredit će tko će poći van samostana; a i to s privolom i po savjetu biskupa. [Jednako tako,] neka se posvema okane pijanstva i prežderavanja, jer je dobro znano da su to uzročnici posvemašnje pohote kod ljudi. Jer je, naime, do naših ušiju pristigla najrazornija glasina da su samostani već ogrezli u skrnavljenu, razvratu i nečisti. Posebno nas žalosti i uznemiruje što bez velike pogreške može bit rečeno da su se neki od redovnika prepustili sodomiji [nedopušteno spolno općenje], pa sad tamo gdje je bilo najveće uzdanje kršćana u spas – kroz život i čestitost  redovnika – nastala je velika šteta … Svakako, ako još koji put takve glasine stignu do naših ušiju, kaznit ćemo ne samo one koji su krivi nego i one koji su dopustili takva djela, tako da niti jedan kršćanin koji je čuo za to nikad i ne pomisli činiti takove stvari.

O Konstaninu i Ćirilu

Bizantski misionari Konstantin (Ćiril) i Metoda rodom iz Soluna na poziv moravskoga kneza Rastislava polovicom 9. stoljeća došli su u Moravsku širiti kršćansku vjeru na slavenskom jeziku. Da bi crkvene knjige mogle biti zapisane slavenskim jezikom, braća su na temelju grčkog alfabeta stvorili novo pismo – glagoljicu, te potom preveli najnužnije knjige za bogoslužje na slavenski jezik.

Naime, moravski se knez Rastislav po Božjem nadahnuću posavjetovao sa svojim knezovima i Moravljanima i poslao poslanike caru Mihaelu, koju su kazali: “Naš se narod odrekao poganstva i drži se kršćanske vjere, ali nemamo takva učitelja koji bi nam našim jezikom tumačio pravu kršćansku vjeru da bi i drugi krajevi vidjeli i poveli se za nama. Zato nam, gospodaru, pošalji  biskupa i učitelja, jer od vas na sve strane uvijek dobar zakon proizlazi.”

A car, sazvavši skupštinu, pozove filozofa Konstantina i javi mu tu vijest rekavši: “Znam, filozofe, da si umoran, ali potrebno je da pođeš onamo. Nitko drugi naime to ne može uraditi.” Filozof je odgovorio: “Premda sam umoran i bolestan, rado ću poći onamo ako njihov jezik ima svoje pismo.” Car mu je kazao: “Moj djed i moj otac i mnogi drugi su to tražili, ali nisu našli; kako bih, dakle ja to mogao pronaći?” Filozof je rekao: “Tko može po vodi pisati riječi ili ime krivovjerca sebi naprtiti?” Car mu je opet sa svojim ujakom Bardom odvratio: “Ako ti želiš, Bog, koji uslišava sve koji se s pouzdanjem mole, i koji otvara onima koji kucaju, može ti to dati.”

Filozof se po starom običaju pošao moliti s drugim istomišljenicima. Ubrzo mu se javio Bog. (…) I tako je sastavio pismo i stao pisati riječi evanđelja. (…) Car se razveselio i… poslao ga s mnogim darovima, napisavši Rastislavu pismo. Došavši u Moravsku, Rastislav ga je primio s velikim počastima, skupio učenike i dao mu ih u nauk.

(…) I kako prorok kaže, otvorile su se uši gluhih slušajući riječi Svetoga pisma, a jezik mucavaca postao je razumljiv. (…) Božja je nauka napredovala, a zlobnik, koji je uvijek zavidan, prokleti đavao, nije to dobro gledao, već je ušao u svoje ljude i stao mnoge buniti govoreći im: “Bog se na taj način ne slavi. Kad bi, naime, to njemu bilo milo, nije li mogao učiniti da i vi od početka svojim pismom pišete svoje riječi i slavite Boga? A on je samo tri jezika odabrao: hebrejski, grčki i latinski, kojima se pristoji slaviti Boga.” Tako su govorili latinski i franački klerici, biskupi sa svećenicima i učenicima.

Proboravivši četrdeset mjeseci u Moravskoj, pošao je posvetivši svoje učenike. Putem ga je primio panonski knez Kocelj. On je silno uzljubio slavenske knjige da bi iz njih naučio. I dao mu pedeset učenika da ih uči. I iskazao mu veliku počast i ispratio ga. Međutim, ni od Rastislava ni od Kocelja nije primio ni zlata ni srebra ni što drugo, naviještajući riječ evanđelja bez naplate, već je samo od obojice isprosio 900 zarobljenika i otpustio ih.

Doznao je za njega rimski papa i poslao po nj. (…) Papa je primio slavenske knjige, blagoslovio ih i postavio u crkvu sv. Marije, što je nazivaju Fatne, i nad njima su pjevali svetu liturgiju. Zatim je papa naredio dvojici biskupa… neka posvete slavenske učenike. I pošto su bili posvećeni, odmah su pjevali liturgiju u crkvi sv. Petra na slavenskom jeziku. I cijelu su noć pjevali u crkvi slavenske himne. (…)

I snašle su ga mnoge nedaće i obolio je. (…)

I tako je usnio u Gospodinu u 42. godini života, 14. veljače, druge indikcije, godine 6377. od stvorenja svijeta.