Zanimljivost

Britansko kolonijalno carstvo se nastavilo širiti te je u periodu od 1815. do 1914. godine u Britansko carstvo dospjelo oko 26 milijuna km2 novih teritorija s oko 400 milijuna stanovnika.

Karta Indije iz 1912. koja pokazuje centre pobune Sepoja

Karta Indije iz 1912. koja pokazuje centre pobune Sepoja

Zanimljivost

Istočnoindijska kompanija je tijekom stoljeća ekspanzije po potkontinentu širila svoje ispostave, a s njima i moć koja se sastojala od privatne vojske i preuzimanja dužnosti u obliku vladanja. Tijekom prve polovice 19. stoljeća ona je vladala na gotovo 3/5 indijskog potkontinenta. Ostalim teritorijem vladali su zavisni lokalni vladari (radže, maharadže) koji su bili zavisni o britanskoj kolonijalnoj upravi.

Poučeni pobunom, Britanci više nisu u Indiji inzistirali na društvenim reformama jer su zaključili kako su običaji proizašli iz tradicije bili čvrsto uspostavljeni u društvu. Svoje napore su više ostvarivali na području obrazovanja koje je bilo izrazito engleskog karaktera i na engleskom jeziku, smatrajući da će lokalno stanovništvo tako lakše slijediti napredak same Velike Britanije, što je dovelo do otvaranja brojnih škola koje su pohađali isključivo dječaci. Škole su otvarali i misionari anglikanske crkve, podučavajući tako i o kršćanstvu. Također, reforme su se odvijale na razini vladajuće strukture, poreza, poboljšanja životnih uvjeta (borba protiv gladi, zaraza, bolesti).

Najvažniji element britanskog upravljanja Indijom bile su ekonomija i industrija. Da bi bile što uspješnije i funkcionalnije, još od vremena Istočnoindijske kompanije širila se Indijom infrastrukturna mreža, posebice željeznice, ali i ceste, mostovi, sustav kanala i navodnjavanja. Pred kraj 19. stoljeća željeznička mreža u Indiji bila je četvrta najveća u svijetu. Velika Britanija, kao kolonijalna sila, često je ciljeve gospodarske politike prilagođavala vlastitim potrebama, prvenstveno gledajući na nju kao na veliki teritorij za izvoz sirovina i uvoz gotovih industrijskih proizvoda. Pojava i razvoj industrije u Indiji su pogoršali položaj seoskih obrtnika, koji su odlazili u poljoprivredu. Seljaci su sve više uzgajali sirovine potrebne za industriju, a ne za prehranu, što će dovesti do velikih gladi pospješene i povećanjem broja stanovništva. O tome koliko je Indija profitirala ili je zapravo nazadovala pod britanskom vladavinom, vode se među stručnjacima (ekonomistima, povjesničarima) brojne rasprave. Jawaharlal Nehru (1889.-1964.), indijski aktivist za neovisnost i prvi indijski premijer od nezavisnosti (1947.-1964.) je zaključio kako su najsiromašniji dijelovi Indije bili ujedno i oni koju su najduže bili pod britanskom vlašću.    

Izvor

„(…) Prije dvadeset i pet godina moje znanje o Bijelim ljudima i njihovim zakonima bilo je vrlo ograničeno. Znao sam samo da postoje moćni narodi i da su među njima i Englezi. Oni crnci koji su bili upoznati s njima, hvalili su njihovu pravdu. Na žalost, moj prvi susret s bijelcima nije se odvio preko engleske vlasti. Ljudi koji su došli iz Kolonije, prvo su nam se predstavili, nazvali su se Burima. Mislio sam da su svi bijeli ljudi iskreni. Neki od tih Bura su tražili dozvolu da žive na našim granicama. Uvjerili su me da će živjeti sa mnom onako kako je živio moj narod, odnosno, da će na mene gledati kao na oca i prijatelja. (…) Buri su zatim počeli govoriti o svojim pravima na posjede koje sam im tada posudio. (…) Potom je došao sir Harry Smith i rekao mi je da ne lišim nijednog poglavara njihove zemlje ili njihovih prava te da će se on pobrinuti za pravdu nad svima, ali, da bi to učinio, mora proširiti Kraljičine zakone na svakog bijelog čovjeka. Rekao je da će Bijelci i Crnci živjeti zajedno u miru. Nisam mogao razumjeti što će učiniti. Mislio sam da će to biti nešto vrlo pravedno i da će držite Bure na mojoj zemlji pod odgovarajućom kontrolom (…). Ali, umjesto toga, sada sam čuo da Buri sve te farme smatraju svojima i da ih kupuju i prodaju jedni drugima i da na razne načine s njih istjeruju moje ljude. (…) Ne želim ražalostiti Njezino Veličanstvo uzrokujući rat s njezinim ljudima. (…) Potrudio sam se dati sve od sebe kako bih ih (Bure, op. prev.) zadovoljio i izbjegao rat. (…) Ako su i ostali tiho (narod Basotho), to je zahvaljujući mojim uvjerenjima i obećanjima da se mogu nadati pravdati – da će Vaša Ekscelencija pristati da djeluje kao posrednik između Bura i Basotha. (…)“

Moshweshwe (Moshoeshoe, op. prev.), poglavica Basothoa“. (Moshweshewe. Letter to Sir George Grey, 1858.)

Koji se sve narodi pojavljuju u pismu? U kakvim su odnosima? Zašto poglavica Moshoeshoe hvali Britance – kakvu pomoć od njih traži? Uoči koje godine je nastalo ovo pismo, a koje godine se odvijaju Burski ratovi? Što to govori o stanju u Južnoj Africi? Istraži na internetu ili u enciklopedijama tko je bio poglavica Moshoeshoe i što je na kraju za svoj narod postigao uz pomoć Britanaca.

Zanimljivost

Širenjem kolonija, Velika Britanija je stalno dokazivala svoju premoć i imperijalni status, uživajući i u bogatstvu koje je iz njih proizlazilo. Ovako velik imperij je tijekom 19. stoljeća postajao bliži i povezaniji zahvaljujući i razvoju industrije i modernih tehnologija. Revoluciju su izazvali parni brodovi, koji su se tijekom vremena samo usavršavali, a komunikaciju su olakšali i izumi poput brzojava (telegrama).