Pismo američkog vodnika Josepha Duffyja svojem ocu na dan prestanka rata

„Dragi oče,

Danas je dan za čestitke, jer danas je dan Pobjede, ne samo za američki narod nego za većinu svijeta i puno prije negoli ovo pismo dođe do tebe radosna vijest koju smo jutros saznali, da je Njemačka potpisala primirje, biti će obznanjena. Reći da su to dobrodošle vijesti bilo bi čisto umanjivanje, jer ovdje je ta vijest dočekana s izljevom oduševljenja. Na neki smo to način iz dana u dan očekivali, jer čuli smo kako stvari stoje i znali smo da je samo pitanje vremena. A da je Njemačka okolišala za američku bi vojsku značilo put prema Berlinu, ondje bismo sigurno otišli, batinajući Njemačku s lijeve i desne, pa bi na kraju bila sasvim ogoljena.

Kad je Njemačka počela ovaj grozan rat, očito su na umu imali samo ideju da su jedina nacija na svijetu i da će sa svojim metodama maltretiranja sve pokoriti, no ubrzo su počeli shvaćati da je to, otkako su se gospodari zainteresirali, sve bio samo san.

(...) Večeras smo najponosniji ljudi i zahvaljujemo se Bogu da nas je sačuvao i svi smo ponosni da nam je dozvoljeno sudjelovati u tom divnom sukobu te se nadamo i vjerujemo da dan u kojem će se svi koji su ostali pošteđeni sigurno vratiti svojim kućama nije tako daleko.

(...) Svima nam je drago što smo saznali da kod kuće nema gripe i da se grad vraća u svoje stare oblike. Šaljem ti papir koji će ti malo pojasniti što se ovdje kod nas misli o Kaiseru [njemačkom caru, op. prev.]. Nije li neobično da je kraj došao u jedanaestom satu, jedanaestog dana jedanaestog mjeseca? Dobrog sam zdravlja i nadam se da ste tako i svi vi kod kuće.

Srdačno,
Joe“

(Stuart, Richards, J. Pennsylvanian Voices of the Great War: Letters, Stories and Oral Histories of World War I. Jefferson-London. 2002.: 176. Prijevod s engleskog: Šimetin Šegvić)