Stvaranje nacija i pitanje standardizacije jezika

Napisala: doc. dr. sc. Kristina Milković

Učenici trebaju prema dosadašnjim znanjima pokušati odgovoriti na pitanje što je nacija i kako su hrvatske zemlje izgledale u upravnom i političkom smislu na početku 19. stoljeća

Hrvatske zemlje u prvoj polovici 19. stoljeća

Jedno od najvažnijih obilježja identiteta, kako pojedinca tako i širih zajednica, a prije svega nacija, jest jezik. Proces stvaranja nacija, u modernom smislu te riječi, tekao je kroz čitavo 19. stoljeće. Formiranje nacije u Hrvatskoj u 19. stoljeću odvijalo se na sličan način kao u drugim srednjoeuropskim zemljama u kojima se nacija formirala kao kulturna i jezična zajednica. Stvaranje nacije u hrvatskim zemljama bilo je  neodvojivo od modernizacije, tj. procesa stvaranja modernoga građanskog društva i moderne državnosti. Svaka moderna nacija mora imati jedinstven i standardiziran jezik, tj. jezik koji je normiran gramatikom i pravopisom te kojim se može služiti u političkom i javnom životu, književnosti, ali i u svakodnevici.

U 19. stoljeću jezik je bio na osobit način bitan za one narode koji su živjeli u širim državnim zajednicama kao što je to primjer s hrvatskim zemljama u okviru Habsburške Monarhije, koja je bila višenarodno i višejezično carstvo. Na promicanju narodnoga jezika u početku su radili pojedinci, a potom šire grupe koje su bile motivirane patriotizmom (ljubavlju prema domovini i narodu, domoljubljem).

Na početku 19. stoljeća hrvatski povijesni prostor karakterizirala je policentričnost (postojanje više središta) i višejezičnost, koja je bila osobito karakteristična za više društvene slojeve. To je obilježje bilo naslijeđe ranoga novog vijeka kada je prostor srednjovjekovne Hrvatske bio podijeljen između tri države: Habsburške Monarhije, Mletačke Republike i Osmanskoga Carstva.

Karta 1.: Hrvatska u 18. stoljeću.

Hrvatski politički i etnički prostor nalazio se nakon Bečkoga kongresa 1815. prvi put nakon ranonovovjekovnog razdoblja objedinjen unutar jedne državne zajednice - Habsburške Monarhije. Međutim, on još uvijek nije bio jedinstvena politička i upravna cjelina: habsburški dvor je izravno upravljao Istrom, Dalmacijom i Vojnom krajinom, a Hrvatska i Slavonija bile su, unutar habsburškoga okvira, u državnoj zajednici s Ugarskom, te su imale određenu razinu političke autonomije, koja se održavala najviše u pravu na vlastiti Sabor i bana.

Višejezičnost na hrvatskom povijesnom prostoru

Hrvatske zemlje je, osobito u prvoj polovici 19. stoljeća, karakterizirala višejezičnost viših društvenih slojeva. Hrvatski jezik, kajkavski ili štokavski, do 19. stoljeća bio je prisutan u književnosti, pučkim školama, dijelovima bogoslužja, molitvenicima i kalendarima. Jezik političkoga života sve do 1848. godine bio je latinski. Latinskim jezikom govorilo se u Saboru i na županijskim skupštinama. On je ujedno bio i obilježje po kojemu su se razlikovali društveni staleži – plemići, koji su jedini imali pravo sudjelovati u političkom životu, od neplemića – građana i seljaka.

U Dalmaciji je u gradovima, kao jezik pismenosti i kulture, bio proširen talijanski jezik, a u sjeverozapadnoj i središnjoj Hrvatskoj i Slavoniji latinski i njemački jezik. Latinski je bio jezik političkoga života, ali i jezik obrazovanja, dok je njemački bio zastupljen među građanskim slojevima trgovaca i obrtnika, o čemu i danas svjedoče dvojezični nazivi ulica na Gornjem gradu u Zagrebu. Poseban je slučaj predstavljala Vojna krajina, gdje je njemački jezik bio u uporabi kao jezik uprave i vojske.

Kamenita vrata u Zagrebu – natpis na njemačkom i hrvatskom jeziku

Kamenita vulicza u Zagrebu – natpis na njemačkom i hrvatskom jeziku

Osim latinskim jezikom, u prvoj polovici 19. stoljeća mnogi pripadnici obrazovanog sloja stanovništva govorili su i pisali njemačkim jezikom. Ovdje se može navesti primjer kasnijeg hrvatskoga bana Josipa Jelačića, koji je kao mladi časnik u habsburškoj vojsci napisao zbirku pjesama na njemačkom. Kao polazniku Theresianuma, terezijanske vojne akademije u Beču koja je bila namijenjena školovanju plemićkih sinova, njemački je bio jezik njegovoga obrazovanja. Zato je  službene spise koje je pisao kao časnik, ali i svoja privatna pisma, pisao na tom jeziku. I Petar Preradović, jedan od najistaknutijih i najpopularnijih pjesnika preporodnoga razdoblja, također po profesiji časnik, pjesme je počeo pisati na njemačkom.

Portret Josipa Jelačića.

Portret Petra Preradovića.

Višejezičnost pripadnika viših društvenih slojeva – plemstva, svećenstva, građanstva, časnika - nije bila nespojiva s njihovim iskrenim domoljubljem. Nije bio rijedak slučaj da su se domoljubne ideje i programi, pogotovo 30-ih godina 19. stoljeća, pisali upravo na jednom od ta dva jezika, kao što je bio spis grofa Janka Draškovića koji je bio upućen „ilirskim kćerima“ (Ein Wort an Illyriens hochherzige Töchter). Ti su pisci dobro znali na koji se način trebaju obratiti obrazovanoj čitateljskoj publici, jer su i sami potjecali iz istih društvenih slojeva.

Standardizacija hrvatskoga jezika

Istaknuti pojedinci uglavnom su potjecali iz redova plemstva ili svećenstva, a dijelom i iz građanstva, a potonji su svoj društveni i profesionalni uspjeh gradili na obrazovanju i vlastitim sposobnostima. Početkom 19. stoljeća osobito je bila bitna djelatnost zagrebačkoga biskupa Maksimilijana Vrhovca, čija je biskupija odgovarala prostoru sjeverozapadne i središnje Hrvatske. On je već 1813. godine uputio proglas svećenicima da na prostoru svojih župa prikupe pjesme, pripovijetke i izreke na narodnome jeziku, kao i stare rukopise i knjige. Svoju kulturnu djelatnost mogao je još više razvijati nakon osnutka tiskare u Zagrebu 1794. godine. Također, radi promicanja obrazovanja i kulture, otvorio je javnosti biskupsku knjižnicu.

Već i prije Ljudevita Gaja bila je prihvaćena ideja o štokavskome kao zajedničkome jeziku za sve hrvatske zemlje. Njegovi zagovaratelji isticali su da je on najprošireniji jezik na hrvatskome povijesnome prostoru te da je najveći dio starije hrvatske književnosti bio pisan tim jezikom. Tu je ideju zastupao već grof Janko Drašković u svojoj anonimno objavljenoj brošuri u Karlovcu 1832. godine, koja se smatra prvim cjelovito formuliranim nacionalnim programom:

„Ja odaberem za moj razgovor naški jezik, želeći dokazati da mi narodnog jezika imademo u kojemu sve izreći moguće jest što srce i pamet zagteva. Dijalekta pako ovoga kao običnoga u pismoznanju starinskomu i kao punijega izvolio jesam. Priložena tabela dokazuje da on i najhodniji jest u Slavo-Hrvatih, kao narodu naših kraljevinah. On mora i najhodniji biti, jer ga Slavonac, krajišni Hrvat, Primorac, Prikupnik, Dalmatinac, Bosanac, Crnogorac i oni Hrvati koji se Wasser-Kroaten zovu i po Mađarske zemlje rasuti jesu, jednako govore. Sve knjige starije koje u Zagrebu, Požege, Splitu, Mletkih i Dubrovniku utišnjene jesu i mašna kniga senjske i drugih primorskih biuskupijah sve u istomu dijalektu liepo pisane jesu, i jere ovoga dijalekta nigdo prebivajući u drugom kotaru ne promini, gdje protivno, oni pomiešanoga dijalekta govoreći svojega odmar kao manje krasnoga s ovim promine, kad se ga nauče, kao ja, koji u Zagrebu rođen jesam.“

(Janko Drašković, Disertacija iliti Razgovor, darovan gospodi poklisarom zakonskim i budućim zakonotvorcem kraljevinah naših, za buduću dietu ungarsku odaslanem, držan po jednom starom domorodcu kraljevinah ovih, Karlovac, 1832.)

Ljudevit Gaj (1809. – 1872.) bio je središnja ličnost hrvatskoga narodnoga preporoda. Studirao je filozofiju u Beču i Grazu i pravo u Pešti. Bio je upoznat s tadašnjim stavovima slavističke znanosti. Po povratku u Zagreb, okupio je oko sebe grupu domoljubno motiviranih istomišljenika. Oni su imali političke i kulturne ciljeve: stvarno političko i upravno ujedinjenje hrvatskih zemalja te kulturno povezivanje slavenskih zemalja.

Ljudevit Gaj.

U duhu ideja romantizma i tadašnje slavističke škole, Gaj je oblikovao ideju o potrebi uvođenja jedinstvenoga jezika za sve hrvatske zemlje. Izabrao je hrvatski štokavski jezik kao onaj koji je bilo najrasprostranjeniji i na kojemu je pisana starija hrvatska, osobito dalmatinska i dubrovačka književnost. Gaj nije bio jedini koji je tridesetih godina 19. stoljeća isticao potrebu zajedničkoga jezika za sve hrvatske povijesne zemlje.

Djelo Ljudevita Gaja pod naslovom: Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja, objavljeno je 1830. godine u Budimu u Ugarskoj. Ne postoji, kako se izrazio Josip Bratulić, toliko mala knjižica, pisana samo na 26 stranica, s toliko velikim značenjem za hrvatsku povijest kao što je Kratka-osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja u kojoj je Gaj, koji je tada imao tek 21 godinu, iznio prijedlog novoga hrvatskoga pravopisa. Ta je knjižica pisana dvojezično: kajkavskim i njemačkim jezikom. Taj prijedlog pravopisa, tzv. gajica, bit će kasnije djelomično prihvaćen, a njegova važnost nalazi se osobito u ideji koju zastupa.

Početkom preporodnoga razdoblja smatra se 1835. godina kada Gaj počinje izdavati Novine horvatske s književnim prilogom Danica horvatska, slavonska i dalmatinska na kajkavskome jeziku. Krajem 1835. godine Gaj je objavio Proglas kojim je najavio da će u novom godištu novina potpuno prijeći na hrvatski štokavski jezik. Gaj je dobio odobrenje za otvaranje vlastite tiskare koja je počela djelovati 1838. godine, čime se njegov rad na promicanju ideja, kulture i jezika mogao nesmetano nastaviti.

Iako je velika većina hrvatskoga stanovništva tridesetih godina 19. stoljeća bila nepismena, veliku važnost u promicanju ideja preporodnoga pokreta imale su upravo novine. One su bile namijenjene obrazovanoj gradskoj i građanskoj čitateljskoj publici od koje se i očekivalo da bude promicatelj takvih ideja. Veliku su važnost imali članci objavljivani na prvoj stranici novina koji su bili programatskoga karaktera ili pjesme objavljivane u Danici u kojima su bile izražene ideje pokreta.

Osim na kulturi i jeziku, naciju se temeljilo na zajedničkome podrijetlu i zato je, uz filologiju, veliko značenje imala historiografija. Ljudevit Gaj i krug koji je bio okupljen oko njega prihvatili su ilirsko ime. Pojam „ilirski“ i „Iliri“ tada je već bio poznat, a vladalo je i pogrješno uvjerenje da Slaveni potječu od Ilira. Shvaćanje o slavenskom podrijetlu Ilira bilo je preuzeto iz starije literature. Preko ilirskoga imena tekao je proces stvaranja jedinstvenoga standardnoga jezika za sve hrvatske zemlje.

Godine 1836. Gaj je promijenio naziv novina i priloga u: Ilirske narodne novine i Danica ilirska. Ilirsko je ime zabranjeno 1843. godine, a otada je i Gaj izgubio vodeću ulogu u hrvatskom narodnom preporodu, a novine su preimenovane u Narodne novine.

U društvu koje je, kako je već naglašeno, u velikoj mjeri bilo nepismeno veliko su značenje imale pjesme budnice i davorije. Prva među njima, a ujedno i jedna od najpopularnijih bila je budnica Horvatov slzoga y zjedinenye, objavljena 1835. godine u Danici, koja je postala poznata po svom prvom stihu „Još Horvatska nij' propala dok mi živimo“. Ta se pjesma javno izvodila u raznim prilikama. S njom je započela svojevrsna moda pisanja pjesama koje su jednostavno i sažeto, ali s jakim emotivnim naglaskom, prenosile političku ideju i domoljublje. Takve pjesme bile su vrlo popularne. U Danici 1835. godine tiskana je pjesma Horvatska domovina Antuna Mihanovića koja je kasnije prihvaćena kao hrvatska himna Lijepa naša domovina.

U 19. stoljeću suvremenici su doživljavali hrvatske zemlje kao granične između zapada i istoka, te su smatrali da zbog dugotrajnih i jakih sukoba s Osmanlijama zaostaju za zapadnim zemljama. Smatrali su da se ovo zaostajanje može nadoknaditi obrazovanjem, zbog čega su osobitu pažnju poklanjali pisanoj riječi. Gaj je posebno naglašavao potrebu promicanja književnosti i obrazovanja na hrvatskome jeziku. U Novinama i Danici autori članaka su se zalagali za obrazovanje najširih društvenih slojeva te je obrazovanje bilo istaknuto kao jedna od najvažnijih vrijednosti.

Osobito je isticana važnost obrazovanja na vlastitom, „narodnom“ jeziku koji je tada tek bio u procesu standardizacije. Upravo zato jer su hrvatske zemlje bile podijeljene na niz upravnih i političkih cjelina, nacionalna integracija odvijala se na temelju zajedničke kulture i jezika. Tako je bilo i u slučaju drugih srednjoeuropskih naroda,  primjerice njemačkih zemalja. Na slavistiku toga vremena osobito su utjecali stavovi jednog od najvećih intelektualaca druge polovice 18. stoljeća Johanna Gottfrieda Herdera, njemačkoga filozofa i književnika, koji je osobitu pozornost posvetio pučkoj književnosti, dok je njemački lingvist iz 19. stoljeća Wilhelm von Humboldt tvrdio da  je “istinska domovina zapravo jezik“.

Takvi su stavovi o jeziku izraženi u pjesmi Petra Preradovića Rodu o jeziku:

…Ljub’ si, rode, jezik iznad svega,

U njem živi, umiraj za njega!

Po njemu si sve što jesi:

Svoje tijelo, udo svijeta,

Bus posebnog svoga cvijeta

U naroda silnoj smjesi.

Bez njega si bez imena,

Bez djedova, bez unuka.

U pošasti, sjena puka,

Ubuduće niti sjena!

U toj je pjesmi izraženo shvaćanje o jeziku kao najvažnijem obilježju identiteta.

Od 1838. godine u Hrvatskoj su se osnivale čitaonice koje su bile karakteristične za građanska društva. One su bile mjesta druženja i zabave, ali ujedno i razmjene ideja. Najvažnija je postala zagrebačka Čitaonica čiji je predsjednik bio grof Janko Drašković.

Devetnaesto stoljeće vrijeme je kada se vjerovalo u moć obrazovanja. Zbog toga je pisana riječ imala veliko značenje. Suvremenici su željeli njegovati književnost na hrvatskome jeziku, a tom zadatku je bila osobito posvećena Matica ilirska (osnovana 1842. godine), koja je kasnije bila preimenovana u Maticu hrvatsku. Njena je zadaća bila širiti književnost na hrvatskome jeziku, a prva knjiga koju je objavila bila je ponovno izdanje epa Osman Ivana Gundulića, koji se smatra jednim od najljepših epova hrvatske barokne književnosti. Od tada započinje njezina izdavačka djelatnost.

Zagreb je još sredinom 19. stoljeća bio grad s malo stanovnika. Tijekom prve polovice 19. stoljeća postao je važan kao mjesto gdje su se nalazile najvažnije političke i crkvene institucije - Hrvatski sabor, biskup i Kaptol. Do sredine 19. stoljeća bio je podijeljen na četiri općine, a tek od 1851. godine ukazom cara i kralja Franje Josipa I. postaje jedinstveni grad. Nakon 50-ih godina 19. stoljeća Zagreb se razvija kao glavni grad zemlje.

Akrobatska predstava na zagrebačkoj Harmici (danas Trg bana Jelačića) 1852. godine.

Hrvatsko društvo prve polovice 19. stoljeća bilo je staleško društvo, a pravo na korištenje latinskoga jezika bilo je jedno od posebnih hrvatskih prava (tzv. iura municipalia) u državnoj zajednici s Ugarskom. Među tim pravima najvažnije je bilo ono na vlastiti Sabor i bana. U Hrvatskoj je do 1848. godine veliku političku, ali i gospodarsku i društvenu ulogu imalo plemstvo. Ono je do sredine 19. stoljeća predstavljalo „stalešku naciju“.

U prvoj polovici 19. stoljeća Mađari su željeli uvesti mađarski jezik kao službeni na području zemalja ugarske krune, u sklopu procesa mađarske nacionalne integracije, dok je hrvatsko plemstvo željelo zadržati na području Banske Hrvatske latinski jezik kao znak svoje političke posebnosti. Također, vrlo malo hrvatskih plemića je znalo mađarski jezik, pa s uvođenjem tog jezika kao službenog većina plemića više ne bi mogla sudjelovati u političkom životu ni obnašati upravne funkcije.

Pitanje jezika i kulture u društvu 19. stoljeća bilo je stoga ujedno i političko pitanje. Veliku važnost u tom smislu ima odluka Hrvatskoga sabora iz 1840. godine da se u gimnazijama i Kraljevskoj akademiji poučava narodni jezik.

Tijekom 1840-ih godina jezik se umjesto ilirskim nazivao hrvatskim imenom. U prihvaćanju hrvatskoga jezika kao službenoga bio je važan prvi govor na hrvatskome jeziku kojeg je u Saboru održao Ivan Kukuljević Sakcinski 2. svibnja 1843. godine. Kao službeni jezik, hrvatski je bio prihvaćen u Saboru 1847. godine na prijedlog Ljudevita Vukotinovića, poslanika Križevačke županije i istaknutoga pripadnika preporodnoga kruga. Prethodno su normiranje hrvatskoga jezika proveli Vjekoslav Babukić i Antun Mažuranić.

Koliko je, ne samo kulturno, nego i političko značenje imao jezik vidi se iz činjenice da je zahtjev za uvođenje narodnoga jezika u javni život bio jedna od točaka iznesenih godine 1848. u tzv. Željama naroda (4. Uvedenje narodnoga jezika u unutarnje i izvanjsko upravljanje Kraljevinah naših […]; 5. Uvedenje narodnoga jezika u sve manje i višje učione). Želje naroda donijeli su prvaci tadašnjega javnoga i političkoga života.

Osim na zajednički jezik i kulturu, predvodnici preporodnoga pokreta pozivali su se i na tzv. hrvatsko povijesno pravo, tj. na srednjovjekovni teritorij trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, te pravo na vlastite političke institucije: Hrvatski sabor i bana. Na taj su način pripadnici preporodnoga pokreta povezali suvremena shvaćanja o jeziku i kulturi kao temeljima nacije s pojmom o jedinstvu hrvatskih zemalja, čiji je nositelj do tada bilo hrvatsko plemstvo.

Godina 1848. bila je prekretnica. Tada je ukinuto staleško društvo i stvorene su pretpostavke da se nacija formira i kao zajednica građana koja počiva na jednakim političkim pravima te koju povezuje osjećaj zajedničke pripadnosti. Proces stvaranja nacije i proces modernizacije u hrvatskim zemljama su se paralelno odvijali u drugoj polovici 19. stoljeća te su doveli do stvaranja modernoga društva.