Vjerujem da su vam blagdani odisali mirisom toplih kolača i darova te osobito onim najvećim darom - mirom i skladom vaše obitelji na okupu. Blagdani su i prilika da se u dugim razgovorima s ukućanima prisjetimo i dragih ljudi kojih više nema. Ovog Božića moja obitelj prisjetila se pokojnog profesora, rođenog pedagoga i govornika zaraznog šarma (s nezaobilaznom leptir-mašnom), Radovana Ivančevića. Njegova predavanja o renesansnoj umjetnosti na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta uvijek su bila intrigantna, kritična i strastvena, a profesor je u maniri pravog showmana u svakoj prilici znao zaokupiti pažnju studenata. Na kraju bilježnice u koju sam revno pokušavala uhvatiti svaku njegovu riječ piše: “Ako ne znaš što gledaš na slici, to je kao da si bio na kazališnoj predstavi, a cijelo vrijeme gledao u zastor koji se nikad nije podigao.”

Uistinu, vidjeti ljepotu znači dobro otvoriti oči jer tek tada prava predstava može početi. No, bez znanja što gledaš teško možeš razumjeti stvari. Treba uvijek postavljati mnogo pitanja da bismo dobili dovoljno preciznu analizu i interpretaciju onog što vidimo pa i osjećamo. Primjerice, na fotografiji pročelja crkve Sv. Vlaha u ovom broju “Meridijana” možda ćete se zadržati minutu, ali da biste ga bolje osvijestili, trebali biste ga gledati toliko dugo da ga možete skicirati. Za to će vam ipak trebati više vremena. Pažljivim promatranjem prvo ćete uočiti bogato pročelje razdijeljeno korintskim polustupovima, uočit ćete naglašeni ulazni portal iznad kojeg su se smjestila tri anđela, uočit ćete i široko stubište s terasom i balustradom ispred pročelja, istom onakvom kakva se ponavlja iznad gornjeg naglašenog vijenca...