Konačno je stiglo proljeće i ushit što ga potiče njegov meni najdraži znak - cvijeće. Stoga mi je ovaj broj “Meridijana” posebno drag jer u njemu predstavljamo travanjsku rapsodiju rascvjetanih trešanja u Japanu. Autor teksta Davor Rostuhar napisao je kratku, ali odličnu priču o japanskoj Sakuri, a u uredništvo je stigao i njegov e-mail u kojem je izrazio nadu “da će se buđenjem proljeća (koje ta reportaža slavi) i u ‘Meridijanima’ probuditi neki novi optimizam”. Optimizam sigurno, ali i sjeta.

“Ponekad zaboravljamo cijeniti to zadovoljstvo koje nam pruža njihova prolaznost. Da cvijet trešnje traje mjesecima, ubrzo bi postao banalan. Njegova tajnovitost, njegova snaga kojom zaokuplja našu pažnju savršeno odgovara toj nestalnoj prisutnosti”, zapisala je francuska autorica Mireille Guiliano. Japanci su nevjerojatno svjesni ljepote i simbolike trešnjina cvata, ali i prolaznosti jer vrhunac ljepote ujedno je i početak njezina kraja. Užitak promatranja trešnjina cvata traje samo nekoliko dana, no cijela nacija s nestrpljenjem iščekuje trenutak kada će se na rascvjetalim granama pojaviti oblaci cvjetova u svim nijansama roskastih tonova. Na slavljeničko promatranje cvatnje povest će svoje obitelji, prijatelje, kolege te ispod stabala trešanja, uz sake i pjesmu, uživati u buđenju prirode nakon duge i teške zime.

Zanimljivo je da drveće japanske trešnje, kojih ima nekoliko vrsta, ne donosi plodove, nego prvo rađa prekrasne cvjetove na granama bez lišća. I sama sam se imala prilike u to uvjeriti jer smo u starom uredništvu “Meridijana”, u malom unutarnjem dvorištu, imali posađeno stablo japanske trešnje.