Nakon što smo vam u prošlom broju predstavili ledom okovan Island te još jednu temu iz serijala Zima na pučini Jadrana, i ovaj broj “Meridijana” pravo je zimsko izdanje inspirirano snježnim krajolicima koji nas okružuju.

Probijajući se jutros u uredništvo “Meridijana” kroz hrpe snijega na ulicama Samobora, šibao me hladan, oštri zimski zrak i činilo mi se kao da turobni zimski dani nikad neće završiti. Nije neobično što je priroda nekim životinjama dala sposobnost da sve te snježne, sive i tmurne dane jednostavno prespavaju. Malo utjehe pružila mi je spoznaja da ima mjesta u svijetu u kojima je gore. U Naganu i Niseku u Japanu padne i do 15 metara snijega na godinu, a kako li je tek živjeti u sjevernoj Švedskoj?! Ondje je zimi većinu vremena noć sa samo nekoliko kratkih sati sivog dnevnog svjetla. Priznajem, nisam baš veliki ljubitelj zime, no ne bih se mijenjala ni za život u suncem vječno okupanom Los Angelesu jer bih se tamo bez smjene godišnjih doba vjerojatno osjećala izgubljeno.

Naše zime, za razliku od mračnih švedskih, ipak imaju dosta dana obasjanih prekrasnom dnevnom svjetlošću. Odlučili smo uhvatiti to malo zimskog vitamina D i obraditi dvije teme koje, smatrali smo, zaslužuju našu pažnju i zimi. Prvo smo razgledali naš najljepši nacionalni park Plitvička jezera, a potom smo otišli u posjet obitelji Vukušić na Zavižanu, u najvišu hrvatsku meteorološku postaju. Ondje su zime jako hladne i vjetrovite, s mnogo inja i s debelim snježnim pokrivačem pa je naš dolazak bio jedva izvediv.