Nemoj biti toliko zabrinuta, rekao mi je nedavno prijatelj. Uistinu, svi smo zaslijepljeni sadašnjošću pa zbog “mrene” koju uzrokuju svakodnevne brige i ne primjećujemo bogatstvo i čudesnost života na našem jedinstvenom planetu. “Moraš napraviti neku stanku. Dok čekaš u koloni u gradskoj gužvi, pogledaj u nebo i vidjet ćeš oblake kako se kreću”, kaže mi mama. Možda sam bila toliko potištena i zato što već dugo nisam nikamo otputovala pa mi je dobro došao kratki jednodnevni izlet u Zagorje, organiziran u sklopu poslijediplomskog studija, koji mi je uspio pružiti odmak od stresne svakodnevice. Nakon povratka sam zato s još više pozornosti birala sav pristigli fotomaterijal za ovaj broj “Meridijana” kako mi ne bi promaknulo nešto važno. Poslije pitomih zagorskih brežuljaka i stabla šume Fontainebleau činila su mi se jednako zelena, svježa, puna života, zdravlja i bujnosti te su mi pružila dodatno olakšanje. Na kraju je zbog ograničenog broja stranica uvršena samo jedna fotografija te slavne šume, no i ona je bila dovoljna da me podsjeti kako usporedo s našim svakodnevnim poteškoćama postoje treptaji leptirovih krila, raznolikost ljudi i običaja te općenito života na zemlji. To ponovno probuđeno saznanje dalo mi je poticaj za objavu još nekih ovomjesečnih reportaža.

Kako bi se sve one mogle realizirati, potrebno je, dakako, mnogo putovati. Odmalena su me privlačila putovanja iako ćemo boravkom na jednome mjestu, promatrajući smjenu godišnjih doba, uvijek biti na putu.