Jedan od najpoznatijih slovenskih povjesničara koji se bavi ranonovovjekovnom poviješću piše o tragovima hrvatskog lingvonima i etnonima u Beloj Krajini, Kostelu, Prekomurju i Prlekiji. Monografija Borisa Goleca pokušava osvijetliti razloge za javljanje i ugasnuće hrvatskog imena u današnjim rubnim slovenskim pograničnim pokrajinama.

Dva su temeljna pitanja knjige: zašto se hrvatsko ime u ranom novom vijeku moglo usidriti i u četirima pograničnim pokrajinama izvan Slavonije, u današnjoj Sloveniji te zbog čega je ono nakon određenog vremena tamo nestalo.

U hrvatskoj je historiografiji na rub potisnuta autoidentifikacija „Slovenci“ za stanovnike povijesne Slavonije, koja obuhvaća današnju tzv. sjeverozapadnu Hrvatsku te susjedna područja, a u slovenskoj je historiografiji do nedavna nedostajala sustavna obrada pitanja od kada i zašto se stanovništvo Bele krajine i Kostela u ranom novom vijeku autoidentificiralo kao Hrvati. Zato je ova knjiga vrlo značajna.

U knjizi je značajno i to što autor na osnovi povijesnih izvora i njihovih interpretacija daje važan doprinos poznavanju formiranja identiteta Slovenaca i njegovih veza s hrvatskim narodom.

Urednik knjige je akademik Dragutin Feletar, a recenzenti su prof. dr. sc. Vasko Simoniti i izv. prof. dr. sc. Hrvoje Petrić.